Ako prije mene umreš
čekaj me.
Čekaj me dok dođem.
Ti se sakri ako treba
i od pakla i od neba i
čekaj me.
Skupa ćemo poći.
Dvije duše, dvije sjene
dvije prikaze zagrljene
čekaj me.
Ako tamo ničeg nema
svejedno čekaj.
Sigurno ću doći.
U ništavilo skupa
ćemo poći.
Lav
Marija
03/04/2012 at 11:29 am Permalink
Ovo je nešto najpredivnije predivno 🙂 Čekati i dočekati…gubitak ovdje nije bol, nego sreća u iščekivanju druge sreće 🙂
pusek Marija 🙂
03/04/2012 at 11:57 am Permalink
Život u pasjoj kućici ne dolazi u obzir, to je sigurno. Uostalom ne osjećam se kao pas. Ne nosim brnjicu, ne trpim lanac… prije bi se mogao poistovjetiti s mačorom. Osjećam se kao divlji mačor što pustoši seoska dvorišta. Samostalni, anarhični, neovisni mačor. Mačor koji noću upada u kokošinjac…
03/04/2012 at 5:44 pm Permalink
Predivni stihovi draga Marija! Toliko je u njima ljubavi koja ni odlaskom ne prestaje…divno!
Osmjeh ti šaljem kroz noć! 🙂
03/04/2012 at 6:08 pm Permalink
Newe, Shadea 🙂 🙂
Sompis, nije mi jasno zašto se želiš pretvoriti u krvoločnog mačka. Lanac koji veže dva bića nije psećji lanac, to je želja kojom svaki atom tvog bića želi spojiti se sa svakim atomom dragog bića, to je nepristajanje na smrt koja rastavlja ono što se tako fino složilo i našlo.
Želim ti da to opet osjetiš. 🙂
03/04/2012 at 9:14 pm Permalink
Skupa ćemo poći.
Dvije duše, dvije sjene
dvije prikaze zagrljene
čekaj me.
Prelijepo Marija.