Ne čitam njihove misli u granama zelenim iznad oronule kuće.
Samo ih čujem u predvečerja kad osama vrati prošli život. Čujem
ih, ali one ne mogu doslušati kako ubijaju uspomene.
Zatvaram oči i vidim: otac se o svoju sjenu spotiče da nas na
motici othrani.
Tek danas znam u čemu je prošla njegova mladost i kako je
zvijezda sjevernjača sa njim sklapala oči da se noći smire, da se
odmore koraci sirotinje.
Zastajem u hladnoj osami čemerika i čujem kako negdje na dno
pada dio svijeta, onoga koji je danas samo sasušena krv na
obrazu vremena koje odbrojava dane.