CentarSunca


Sidro smo spustili, gdje smo?

Preblizu nategnute ure

Dok blijede oči u prazninu zure


Vidimo li jasno obris dana

Ili to nas netko gleda s visine, s krana

Presušilo je i posljednje pojilo

Naplata nas stiže, to kaže i brojilo


Zaboraviti nikada neću kose njene

Dok mjesec pun izlazi iz sjene

I kak' bi reko' djeda stari

Tko još za decembar mari

Snijega nema, kiša pljušti

To se sa Planete pokorica ljušti


U plamenu smo suđeni, prst dolje

Hoće li nam ovdje na Zemlji biti bolje

Mnogi nam sudbu kroje

A nas smo samo dvoje

 

3 komentara za "CentarSunca"

  1. Marija
    Marija
    11/12/2019 at 7:55 am Permalink

    Otkačeno, zanimljivo! Kad su dvoje jedan svijet, svi rušitelji mogu … znaš već:)

  2. Mihaela
    Mihaela
    11/12/2019 at 8:58 pm Permalink

    Brojilo broji svoje. Ništa se tu ne može. Zanimljiv način izražavanja. Svjež.:)

  3. Suzana Marić
    Suzana Marić
    11/12/2019 at 9:32 pm Permalink

    Ti si uvijek izvan svijeta,poseban u svom svemiru i gledaš na Zemlju odozgo, vidiš sve njene mane i nepoznanice, a to izvrsno uokviriš svoji stihovima. Eto, zato mi se sviđa tvoja poezija ! Veliki pozdrav 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.