O kralješke neba obješeno,

moje djetinjstvo curi

niz helebarde nesanih ljudi

i kaplje u tvoje riječi

rasporene suncem,

koje si preda mnom porodio.

Tinjam u obezglavljenoj zemlji

čiju kožu saderah

da njome ogrnem naše sjene

isprepletene krvožiljem

istog milosrđa

i istoga zla.

Tvoje misli rastaču mir

mojim kostima.

Na istočnom bedemu

smrt hvatam za ruku

i drobim je sakralom

njene vlastite tmine

u kojeg vezujem nas,

krvožilje

istog milosrđa

i istoga zla.