Crna rupa

Negdje u središtu Kumove slame

bez pompe i galame

Crna rupa stoji.

Ni vrijeme niti prostor

u njoj se ne broji.

 *

Ogromna, strašna kao pauk vreba

krade metre našeg neba.

Putanja do nje

biva sve  kraća

ona deblja se i jača.

Na Zemlji ljudi u službi mača

svoju glupost žive.

17 komentara za "Crna rupa"

  1. Jim Corbet
    18/10/2012 at 6:58 pm Permalink

    Ja volim crne rupe, nekako su mi mistične, zagonetne i mame prolaskom 🙂

    lijepo si ovo za kraj sročila kako ljudi žive svoje gluposti dok se negdje daleko kroji sudbina svih nas a da to ne znamo niti na to možemo utjecat, eto recimo slušamo najnovije vjesti o Avi Karabatić i budemo usisani u crnu rupu ne stigavši se ni pokajat što smo zadnje sekunde života potrošili na glupost 🙂

    a možda odemo u neku drugu dimenziju gdje Ave nema 🙂

  2. Marija
    18/10/2012 at 8:57 pm Permalink

    Jime, nije Ava kriva. ( Govorim o njoj kao o simbolu) Krivi su oni koji se njome hrane. I nisu bitne te Ave, Hermine, kakogod kojima se pažnja javnosti odvlači od jačih problema. Skriveni veliki igrači povlače konce, a mi igramo. 🙂

  3. dusko
    18/10/2012 at 11:21 pm Permalink

    hm,,crna rupa u kumovoj slami,,da nije crnogorski kum u pitanju:))))

  4. Marija
    19/10/2012 at 8:45 am Permalink

    Haha, Duško; stid te bilo kakve asocijacije imaš 🙂 Ipak si me dobro nasmijao 🙂

  5. ENEDIEL
    19/10/2012 at 8:54 am Permalink

    zanimljivo, čudi me ,svoju glupost žive, nije uobičajeno da je bez rime u tvojim pjesmama.pozdrav

  6. Marija
    19/10/2012 at 10:48 am Permalink

    Enediel. Nekad prevlada zbilja, a ona je tako prozna. Hvala na tvojim,uvijek pravim, komentarima. 🙂 🙂

  7. dusko
    19/10/2012 at 1:31 pm Permalink

    izvini marija, nisu to moje asocijacije,vec tvoja masta:)))

  8. Marija
    19/10/2012 at 2:59 pm Permalink

    A što bi bio crnogorski kum u kumovoj slami.:) 🙂

  9. songfordead
    19/10/2012 at 4:52 pm Permalink

    Marija ova pjesma mi je izuzetno dobra
    meni ni na kraj pameti nije bila hm, crna,
    i ja se sada nasmijao

    ali meni ovo master piece

    naranče u naručju
    sfd

  10. Marija
    19/10/2012 at 5:04 pm Permalink

    Song, nije ni meni bilo u primisli dok Duško nije spomenuo crnogorskog kuma. Da je samo kuma, ja bih pomislila na M Branda, ovako me nasmijao. 🙂

  11. Iluzija
    19/10/2012 at 6:25 pm Permalink

    pomalo prgava, predobra 🙂

  12. dinko1941
    20/10/2012 at 6:23 am Permalink

    Na Zemlji ljudi u službi mača

    svoju glupost žive.
    Bilo na zemlji ili u svemiru tvoje se pjesme uvijek kristalima kite 🙂

  13. Marija
    20/10/2012 at 10:52 am Permalink

    Iluzijo, Dinko 🙂

  14. mirko
    20/10/2012 at 11:34 am Permalink

    🙂 Marija, neobično lijepo… i dobro. Kakvi ljudi?! Neće, ne zanima ih, a kamoli da upotrijebe um da bi domislili veličinu kozmosa i našu “veličinu” u njemu. S jedne strane “veličinu” i zrnce praha, a s druge strane i mi smo kao mikrokozmosi i veliki i kompleksni…. Zanimljivo!
    Da nije ne bih je nekoliko puta pročitao.
    Iskreno, Duškova asocijacija mi nije bila strana čitajući. Što ću? Mašta se ne može sputati, plovi, zadire, ulazi u sve pore i prostore.
    Veliki pozdrav, Marija !

  15. Marija
    23/10/2012 at 10:41 am Permalink

    Mikro i makrokozmos. Kao što nam um luta ogromnim prostorima, mogao bi ući i u strahovitu silu atoma. Strašne su te sile oko nas, a opet ih nešto drži u skladu i mirenju jedne s drugom. Osjeća li samo čovjek nemire? 🙂

  16. mirko
    23/10/2012 at 5:55 pm Permalink

    Najveća tema čovječanstva !!!
    Kao da je malo teško povjerovati da ih i druga bića, osim čovjeka, osjećaju! Ali… tako malo znamo.
    Navodeći, kako reče, neke dramske istine koje otkriva u procesu čovjekovog odrastanja, jedan je filozof (pročitah danas) ustvrdio kako su ljudska bića fascinantna slučajnost. Ako i jesu slučajnost – a fascinantna jesu sigurno iz našeg dometa i ugla percepcije – nije se umanjila ni složenost, ni kompleksnost, ni zagonetnost svijeta.
    Na predebela vrata materije si žestoko pokucala, čulo se do mene: ” Kao što nam um luta ogromnim prostorima, mogao bi ući i u strahovitu silu atoma.”
    Naravno, a i konstatirala si: “Strašne su te sile oko nas, a opet ih nešto drži u skladu i mirenju jedne s drugom”. Možda bi A. Einstein rekao da je to način postojanja.
    Srdačan pozdrav, Marija ! 🙂

  17. Marija
    23/10/2012 at 6:07 pm Permalink

    Možda bi A. Einstein rekao da je to način postojanja.
    Cijenim tog momka, ne zato što je puno znao o ustroju svijeta nego zato što se znao igrati, što je bio otvoren i za nevjerojatno 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.