Neka mi tron preliju kiše

koje su jače, ali tiše

što notama poklanjaju kušnje strancima,

izgovaraju riječi s vlažnih usana,

ispravljaju greške,

padaju na koljena punih rana

za prošla nadanja

Da opraštam, ne mogu i ne znam

živim dalekim životom,

prelazim ulicu dok pogledi traju

jer pokisli mjesec vara, ali plače

i zaboravlja ,

da padanja i uzdizanja traju mnogo kraće,

nego pogledi pred svitanja

Večeras tron poklanjam tami

prijateljici jutra u kojoj pronalazim snagu,

a nitko ne zna, da svako novo sutra

donosi pobjede u novome danu

Večeras tron darujem praznini

ledenom kamenu poput pogleda

jer sve što sanjam

donose na dlanu

lica stranaca

Večeras tron krasim snovima

šarenilom boja u stakleniku stihova,

da sačuvaju u odajama

riječi pjesme izdignute iz ponora