Da se rodim još stotinu puta, poneke ljude neću nikada shvatiti. Da netko nema suosjećaja, savjesti, srca…Ne, ne mogu to shvatiti! Dok tragedija pogađa svakog normalnog čovjeka…Dok ljudi zebu bez krova na glavom, sa slikom ruševina u očima. Dok drugi oplakuju svoje poginule i ono djetešce nevino . Dok se svijet moli za Petrinju i okolicu, pojedinci govore da njihova djeca slave Novu Godinu pucajući petardama i vatrometom. Nova Godina još nije, a razloga za slavlje u ovom hororu od dana baš i nema . Kakvi su to ljudi? Roditelji? Jesu li pokušali objasniti toj svojoj djeci da je njihova vršnjakinja poginula u potresu? Jesu li pokazali imali znak sućuti prema svim tim ljudima? Hoće li i njihova djeca danas-sutra biti poput njih, bez srca? Vjerujem da hoće, jer željezo se kuje dok je vruće i grana savija dok je mlada, a oni svoju djecu uče obijesti, raskalašenosti, sebičnosti… Ne osporavam da djeci treba radost i da ih treba odmaknuti od svega ovoga, ali djeca ne slave pucajući! Da se još stotinu puta rodim, moje će srce suosjećati sa stradalima. Moja suza će poteći za svakog poginulog. Moja molitva će biti upućena Bogu za svakoga od njih. Da se stotinu puta rodim, ostat ću čovjek…