Nekad poželim u zorama modrim
nježan dodir tvoje male ruke
izađem tada u rosno jutro
i usamljen šetam duž luke.

Gledam u barke bez jedara
a iznova dolaze plime
daleko od tvojih usana
u magli ti govorim ime.

I prolaze godine tako
i tuga raste ko val
što valja se pučinom sjete
tražeći usnuli žal.

Daleka je ljubav i dom
mog žala nigdje nema
visoko u krošnjama golim
tek crna vrana drijema.