Evo jeseni mirisne, zrele.
Laganim korakom svuda se smuca.
Uz nju dani sve slabijeg sunca
s kraja na kraj polako se sele.

Dok rumen dana potiho gasne
svježa joj magla vlaži skute
no dalje gazi, odmjerava putem
od jutra rana do večeri kasne.

Koliko je sunca u nama sjalo
kad ga vidjeti nije bilo?
Koliko je kiša u nama lilo
kad ih nebo nije dalo?

Precizno mjeri s vagom u ruci
plodove koje sami smo brali
– sve što zemlji srcem smo dali
u zanosu, vjeri, trudu i muci.