DUG

U tu ranu zoru kada

je duša bila još meka,

kašljem, izdišem.

Procvao je bijeli cvijet

na mojem lijevom plućnom krilu.

Oblijeću me kukci:pčele, ose,

bumbari i leptiri.

Hranim svojom ljudskom

florealnošću živi svijet.

Odroni su uvijek tako

optimistični i uravnoteženi.

I ovako zbunjen i smeten

u svijetu bez oslonca,

vraćam dug nekom biću

što krvari na samom rubu svemira.

2 komentara za "DUG"

  1. katarinab
    07/08/2022 at 10:22 pm Permalink

    Tko zna kome i čiji dug vraćamo!? Mislim da ima na rubu svemira samorastući, beskrajan hospicij za sva bića koja krvare, a stigla su s ove naše lijepe i krvave Zemlje.
    “vraćam dug nekom biću
    što krvari na samom rubu svemira.”
    Lp

  2. koko
    08/08/2022 at 8:16 am Permalink

    … da je barem onaj dio, onaj komadičak, tren istinski dobrog u ljudima („u tu ranu zoru kada je duša još bila meka“) pomoć nekoj duši koja nije imala tu sreću… možda ta druga prilika usmjeri njeno srce pa jednog dana, možda baš ta duša, nekom podari sličnu transfuziju…nekoga spasi…
    tko zna…. Odlična pjesma, potiče na razmišljanje..

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.