Klečeći na koljenima

prepješačila sam mislima

sva naša jutra sumorna,

dok je kiša ispirala

sve naše slike proljeća ,

i sivu boju današnjice nudila.

Tvojim ulicama srca

tupo su odzvanjali

odjeci mojih koraka

ljubavnih riječi i nadanja

ali, budili te nisu,

u svom svijetu snova

grlio si neka druga jutra,

korake lake srcu sve bliže

neki drugi poljupci su ostavljali

ja sam feler postajala,

nova suvišna rupa

na reveru starog kaputa

ta što krpati se neda,

feler što vječno ostaje u duši,

krhotina sante leda

što hladnoćom najavljuje sutra,
podsjećanje na neka sunčana jutra.

Štefica Vanjek-Štefi