U svijetu ovom

tek sam kap kiše koja luta

putujem, klizim, čekam

da me more proguta.

 

Nose me vali

ponekad, igram se njima

borba je to

pogotovo kad dođe plima.

 

Plovim na listu

što vjetar donese

oko, jedro je moje

dok misli kapljom roje.

 

Ushit mi sve što vidim

toliko lijepog oko mene!

Jedino žalim što skrivati se moram

pa sunce gledam iz sjene.

 

Teško mirim se time

jer kaplja sam već stara!

I ja bi malo te topline,

tog zlaćanog jantara!

 

Ne bojim se, što zbog njega

smanjuju se moje stope

mirno čekam sudbu mora, moći

kada nestati ću sretna, gledajući sunce u oči.