Ljetno popodne,
sparina,
usporeno
i drveće parka diše.

U glorijeti
iz prošlog vijeka
netko impresivno
preludij prebire
na tipkama klavira.
Ležeći na tratini
hipnotizirana glazbom
upijam hladovinu platana
i zamišljam
prohujalo sretno doba.
U podnevnoj šetnji
na šljunčanim stazama
i psi se lijeno vuku,
samo klaviristi nije žao ruku.
Svira on mnoga ljeta
note iste, odabrane,
skladane za ljubav
i onu koju glazbom ljubi
strpljivo čekajući
kao Job iz dana u dan
da joj preludij znan
led oko srca otopi
i glorijeta
vedrim notama zazvoni.