Zaplakali anđeli nebesa

nad najljepšim plavetnim planetom

bojeći se ratnog urnebesa

što moćnici razaraju netom.

 

Strašna zvjeri uma podivljalog,

ne vjeruješ u dobrotu Boga

već u ob’jest srca olinjalog

b’jesom ideš i na brata svoga.

 

Anđeoske suze preteške su

i njihova krila su slomljena,

sve bih dali da u ovom času

duša đavla bude zatomljena.

 

Što će ljudskoj zvjeri više, no što treba?

a treba joj na kraju , jedan puta dva.

Zemlja što ju krade i na njega vreba

dok mu duša zvjerska ne zna ni da sja.

 

Što će gore reći, tiranin zemaljski,

darovanim umom što uništi sv’jet?

Ni on neće dugo bahatit se rajski

uživati ovaj darovan mu cvijet.

 

Noćas vidjeh anđela sa suzom u oku

pratio je povorke ljudske strahote.

Ljudi. žene, djeca u strahu duboku

ovisnu o nebu i kruhu dobrote.

 

I Bog suzu pusti što b’jednika stvori

i Njega da može sravnio bi on

jer to zvjersko srce od bjesnoće gori

i ne čuje zvono i zadnji mu zvon.