Motiv povratka nije nepoznat u hrvatskoj književnosti, a najpoznatiji je onaj povratak Filipa Latinovicza. I roman Irene Grubišić Čabo „Između dva sna“ počinje povratkom slikara Petra i tu prestaje sva sličnost s Krležinim romanom. Petar se ne vraća u grad svog djetinjstva da bi budio duhove prošlosti, već da nađe egzistenciju i ostane. On nije neprilagođeni intelektualac, ne vuče traume iz djetinjstva i nema problem komunikacije sa svojim okruženjem i ni u jednom trenutku ne proživljava krizu identiteta.

On zna što želi i što traži od života. Jasno mu je da od crteža i boja ne može živjeti, ali ga ta činjenica odviše ne uzbuđuje te  nalazi zanimljiv kompromis sa svojim životom. No povratak u rodni grad neminovno mora dovesti do obnavljanja poznanstava, do susreta sa starim školskim prijateljima, od kojih su se neki, nagrizeni životom, znatno promijenili. Tako Petrov život dolazi pod utjecaj niza zanimljivih likova koji na njemu ostavljaju dubok trag.

Svoje čitatelje Irena Grubišić u priču uvodi posrednim načinom. Naime, o svim događajima koji su se dogodili i doveli do sudbonosnog kraja, doznajemo iz dnevnika pripovjedačice koja, mučena sumnjama, traga za nekim istinama iz svog obiteljskog života.

„Sa mnom se nešto čudno događalo, što sebi nisam mogla objasniti. Često bih se začudila nekim svojim novim mislima i zaključcima, strahovima i strepnjama, koje kao da nisu dolazile od mene, kao da se neka druga osoba u trenutku moje nepažnje polako ušuljala u moje tijelo, um i srce i potisnula ono moje dosadašnje ja, koje bih osjećala još samo kao gorku kuglicu uznemirenosti u prsnom košu, dok bih, nepravilnim disanjem, priznavala sama sebi svoju nesigurnost u sebe i u sve što me okružuje.“

Već na početku romana autorica vrlo vješto ubacuje podatak da je Petar naratorici povjerio na čuvanje dva portreta. Tu se tekst o portretima prekida, što površan čitatelj može previdjeti, a što pokazuje da autorica  poštuje načelo dosljednosti u strukturi romana, jer će ti portreti kasnije odigrati važnu ulogu. Kao tanka nit provlače se svim fazama fabule. Parafraziram jednog poznatog dramatičara koji je duhovito primijetio: „Ako na početku djela spomenete čavao, onda se o taj čavao na kraju netko mora objesiti.“ Naglasio je važnost svakog podatka koji autor prezentira čitatelju i postavio zahtjev da ništa ne smije ostati nepotreban privjesak teksta. Tih privjesaka u ovom romanu nema.

Vremenska crta pripovijedanja kreće se u svim smjerovima. Autorica nas retrospekcijom  uvodi u život likova koji će snažno djelovati na Petrov život i tim nam načinom omogućuje da shvatimo razloge ponašanja pojedinog lika, posebno Dijane uz koju naratoricu vezuju neke posebne, tajanstvene niti. Niti sudbine i neke duboke neminovnosti ovijaju Dijanu, Petra i Vanju, lik koji autorica pomno razrađuje, postepeno otkrivajući njegov identitet i nesretno naslijeđe, ona nježno i oprezno skida slojeve njegova habitusa, jer je svjesna da mora zarezati duboko u osjetljivo tkivo ranjive duše. Stvarajući svoje likove kao posebna bića, ne zaboravlja razmišljati o psihološkoj ili društvenoj pojavi koja ih određuje pa dok nam otkriva Vanjino djetinjstvo i mladost, razmišlja o pojavnosti ljubavi i potrebi čovjeka da bude voljen.

„Gdje počinje tragedija jedne ljubavi? Nalazi li se ona već u njenom zametku ili u neuzvraćenosti i neprihvaćanju? Je li svaka ljubav drugačija, poput priče, slike ili krajolika? Možemo li je iščupati iz srca i baciti pod noge svoje sebičnosti koja je jedina može oskvrnuti, bez obzira kako sama ljubav završila?“

Autorica je izvrsna portretistica pa se ni epizodni likovi ne pretvaraju u dekorativnu masu ili zanemarivu kulisu. Ostaju u svijesti čitatelja kao zanimljivi likovi o kojima vrijedi razmišljati. Takav je lik elegantan, sofisticiran sveučilišni profesor Vlado, čovjek čije se lice koje pokazuje javnosti, ne podudara uvijek s onim koje ima u privatnom životu. Lik je to koji zaslužuje dobiti poseban roman ili bar priču. Snažna, zanimljiva osobnost, čije postupke i sama autorica ostavlja pod upitnikom, mora zagolicati znatiželju čitatelja.

Fabula romana ne visi u zraku. Ona ima svoju društvenu podlogu, svoje područje i svoje vrijeme. Likovi se uglavnom kreću u urbanoj sredini kavana, restorana, biblioteka, slikarskih izložbi, hipodroma… Društveni odnosi nisu posebno naglašeni. O njima doznajemo posredno i čini se da teku relativno glatko. Petar bez problema otvara svoju suvenirnicu, zna što može ponuditi kupcima, a poslovne probleme koje ima Slavko, možemo pripisati njegovom lošem vođenju firme, njegovoj indolentnosti i napuhanosti. Odnos poslodavca Slavka i njegove zaposlenice Dijane, pero autorice oslikava dobro  i živo, izvlači na površinu  nijanse njihovih interesa, osjećaja i želja, ali ostaje još prostora da se detaljnije opišu odnosi zaposlenika u samoj firmi, posebno u kancelariji u kojoj Dijana radi. Njezin odnos s kolegicama je naznačen, ali nema razvojnu dimenziju, naime, bilo bi zanimljivo pratiti  kako se od ljubaznih svakodnevnih kontakata došlo do hladnog, gotovo neprijateljskog stava. Autorica je uvjerljivo, na zanimljiv i postepen način iznijela sve varijacije i razloge promjene odnosa šefa i zaposlenice, ali je uredsko okruženje ostalo samo kulisa glavnih zbivanja pa nije iskorištena mogućnost cjelovitog prikaza kako propast poduzeća djeluje na zaposlene, kako čovjek postavljen na krivo mjesto društvene ljestvice može pogubno djelovati na mnoge sudbine.

Autorica izvrsno oslikava ambijent u kojem do izražaja dolazi psihologija mase, koja svoje mnijenje formira prema raspoloživim informacijama, brzo ga mijenja i javno iskazuje. Djeluje amorfno pa se zagrijava do vrelišta ako su informacije dovoljno izazovne.

Iako sva zbivanja u romanu imaju svoj uzročno posljedični slijed, iako su logički povezana, na njih zna djelovati i slučajnost. Ali slučajnost ne djeluje neuvjerljivo, dapače, pokazuje kako se i najpomnije planirani događaji  mogu u trenutku izjaloviti i odvesti život u drugom pravcu. Da se u jednom trenutku nije oglasilo zvono na vratima, Dijana bi upala u Slavkovu klopku i rijeka njena života krenula bi drugim rukavcem.

„Zapravo, sve je odredio Slavkov poljubac koji se i nije dogodio. Dijana pravo i nije znala jesu li im se usne dotakle ili nisu. Sada je bila zahvalna Petru na njegovom nenadanom dolasku. Činilo joj se da je ponovno vratila sigurnost u sebe i opet sobom zavladala. Kao da je taj nesuđeni poljubac pokrenuo u njoj nov život,  mogućnost odabira. Sve do tada osjećala se kao lovina, premda prije o tome nije tako razmišljala. Shvativši da je zvuk zvona na vratima promijenio slijed događaja i da se mogla vrlo lako uplesti u novu vezu kao u paukovu mrežu samo zbog jednog trenutka slabosti, čvrsto je odlučila da neće biti ona koju se bira.“

          Irena Grubišić Čabo je pjesnikinja pa je i tekst ovog romana lagano obojen poezijom, ali ne na način koji ometa protočnost teksta, već na način koji ga diskretno obogaćuje, pretvara u slike, ali i dozvoljava čitatelju da stvara vlastit doživljaj.

 

Marija Juračić, prof.