Kraj agonije

Ne budi me, agonijo!

Strahu sam se predala

Grči mi tijelo, ispija um.

Sive slike su obješene

Po zidovima moje duše.

Ne budi me, agonijo!

San mi je odavno pobjegao

Odstranili su ga onog dana

U boli, neizvjesnosti…

Java je preteška

Za odbrojavanje dana postala.

Zaspala sam…

Ne budi me, agonijo!

Neka me probude

U onaj sat

Kada riječi blagoslov daju

Dušu umire.

 

Sunce se na istoku budi

Oči suze umivaju.

Tjeskoba želučanu kiselinu

U krvotok izljeva .

Jutro se stidljivo smiješi.

Sa grane mi ptica maše.

Znak?!

 

Radost se u srce vraća…

Bjelina papira nikada nije

Bila ljepše ispisana.

SUZANA MARIĆ

7 komentara za "Kraj agonije"

  1. Marija
    08/11/2022 at 5:15 am Permalink

    Dobro oslikana strepnja prije olakšanja.

  2. Mihaela
    08/11/2022 at 5:26 am Permalink

    Radost se u srce vraća…

  3. Suzana Marić
    08/11/2022 at 6:01 am Permalink

    Mare, Miha, hvala vam od srca.🌹🌹

  4. katarinab
    08/11/2022 at 6:09 pm Permalink

    Lijepo je to svijetlo na kraju tunela. Vjerno dočarana briga, strepnja, besanica. O, kako je lijepo vidjeti pticu na grani.
    Lp

  5. Suzana Marić
    08/11/2022 at 8:33 pm Permalink

    Katarina draga, dva mjeseca je bilo previše čekanja, ali i to je prošlo. Ta mala ptica je dolazila svaki dan i imala sam osjećaj da me tješi. Inače ih hranim tijekom zime, pa više nemaju straha od mene.

  6. koko
    10/11/2022 at 7:52 pm Permalink

    Zebnja, čekanje… poznato stanje. Blagoslov je opet dotaći svjetlo.

  7. Suzana Marić
    10/11/2022 at 7:55 pm Permalink

    Istina, draga . Hvala ti na pažnji i komentaru. Ugodnu večer ti želim, Koko

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.