Moji odgovori

u tihi zaborav odlaze,

dok nježnost pića zadirkuje,

( Eh, ti mali tragovi terora)

usne od nepca želi rastaviti.

I u trajno nestajanje,

topla tijela pritisnuti…

.

Diveći se tako, kao oganj ugasli,

bogatim krajolicima ove krletke,

utiskujem ove mi misli

i sve pojedinačne trenutke,

nekom kozmičkom sjećanju,

kao smrt u predomišljanju.

.

Fantastični vrtlozi

zraku su posvećeni.

Stvarnosti eksplodiraju

u razbacane mozaike,

razbijene daljinom u prostoru,

gdje konceptualno vrijeme

kolijevci brtve zadano,

sve s ljubavlju požnjeveno,

kao polog vječne nagrade.

.

Ostavljeni tragovi

novi oblik će poprimiti,

a skriti zapisi zajahati nebesa.

I u tim, ujahanim zavojima,

gdje grčevi strastvenog pustošenja

polako će iznova artikulirati.

Stajat će zadimljena

pošast blijeda…

.

Trijumf cvjeta

je rijetko od ispunjenja,

kad klijaju sjemenke

koje urlaju predaje,

opet i opet,

do jutarnjih vrhunaca,

sa zadovoljstvom dana,

kao sjaju komet…

.

Ističući trajno nasljeđe,

pozdravljam vjerno nepce,

koje uvijek će rado okusiti,

rum ovog upregnutog svijeta,

kao čudak zloglasiti,

dubokih intenzivnih ekstaza…

.

Ljubim svih suza tragove,

kao prolazne flote letjelica,

željom, zamijeniti im tugu,

s uvijek i zauvijek, očima u krugu.

.

Pulsirajuća međupovezanost

dirigira delikatnim labuđim pjevom.

Skladanje je naša duhovnost

glazbenom podlogom,

usuđujući se u ove

ljubavi mračne…

Ako je ples Sunca, jesmo li Mi srca,

u sudbinom mu zapečaćenog sjaja?

.

Zajedno slatko guštamo,

svaki i svatko,

ovo minijaturno zadovoljstvo…

Popijmo posljednje gutljaje

iz kaleža mojih snova.

Ambrozija još kvasi izranjavane usne

dok je intima rijetka šutnja…

Zbogom, jeka duše već šapuće…

.

Ti, a zatim Mi,

Savršeni smo sada,

kao ono, „mogli smo tada“,

i kad nadali se biti…

Moja usta nalaze riječi,

govoreći, to treba reći…

.

Ali nema dovoljno vremena,

nikad dovoljno vremena…

.

Počinjem osjećati vrtoglavicu,

soba se vrti stvarajući kružnicu,

u kojoj kovitlaš se u mojoj viziji.

Padam, samo ću zaspati,

ne mogu se više usredotočiti,

kao, kad pored mene ležala si…

Sada, bježim u spore udisaje

i svilene katakombe…

.

Sva ljubav će nestati

u okvir osrednji.

I tamo će usporiti,

tamo će, s ovom dušom uvenuti…