Iz očiju tvojih iskra me obasjala
osvijetlila najcrnju moju tamu;
pȕt je mirisom jasmina bujala
rastao si kao Apolon u hramu.

Tebi, ljubavi, pišem ove sonete
kao zlatne niti pletem nježne riječi;
dok titraju u noći kao himne svete
bezbroj njih još u mojoj krvi ječi.

Zapalit ću s njima vječni plam;
pa i kad mene jednom ne bude
neka ti pjeva uzvišeni psalam.

U grudima te nosim, misli mi žude;
ako iz oka ti jedna topla suza kane
neka u njen sjaj cijeli svijet stane.