Dok nisam osvojila nagradu na međunarodnom poetskom natječaju romske poezije „Jatagan mala“ moram priznati da nisam znala što se krije iza tog naziva. Znala sam samo da riječ jatagan označava  vrstu povijenog noža duge oštrice, ali zašto bi se jedan natječaj, i još k tome  poetski, nazivao imenom tog ubojitog oružja?

Prema dostupnim podacima na internetu našla sam neke odgovore.

 

Jatagan mala bilo je divlje izgrađeno beogradsko naselje, nastalo krajem 1919. godine. Vrijeme je to u kojem europsko stanovništvo snažno osjeća posljedice rata pa se to dešava i stanovnicima Beograda.

Grad je uglavnom porušen, u njega se slijevaju rijeke ljudi koji misle da će u gradu lakše naći posao, izgradnja teče sporo, a živjeti se mora. Život ne može usporiti korak pa nekoliko beskućnika na pustom gradskom zemljištu gradi sebi krov nad glavom. Ruševine pružaju dovoljno potrebnog materijala da se izgrade nastambe, straćare i čatrlje koje će skloniti glavu nesretnika pred kišom i oštrim naletima vjetra.

Gradske sirotinje je mnogo i uskoro niče mnogo takvih nastambi. No kako uvijek u grupi postoje oni koji bi se bez rada okoristili, u novom naselju jatagan uskoro postaje sredstvo obrane, ali i napada, u sivom, tmurnom mjestu bez struje i vode, mjestu u kakvom se djeca ne bi smjela rađati, a rađaju se, bez budućnosti, bez sigurnosti…

I kao da siromaštvo nije bilo dovoljna nesreća, početkom drugog svjetskog rata marionetska profašistička vlast iz Jatagan male odvodi u smrt mnoge Židove, Rome i bolesnom umu njemačkog kaplara druge nepoćudne ljude.

 

Jatagan mala, sinonim za neljudske uvjete života, bezakonje i siromaštvo, nestala je uslijed izgradnje grada i raseljavanja njenog stanovništva šezdesetih godina 20. stoljeća u nova, humanija naselja.

 

Priča o Jatagan maloj lako bi nestala iz povijesti i nitko o njoj ne bi znao, kao što ni ja nisam znala, da nema ljudi koji joj produžuju život i upozoravaju  da je lako odjednom ostati bez svega i naći se na marginama društva.

Jedan od tih ljudi bio je režiser Dušan Makavejev koji je desetak godina prije njenog rušenja snimio dokumentarac o njoj.

 

Film je navodno izgubljen. Vjerojatno je bio neko vrijeme u „bunkeru“, a zatim uklonjen, jer, zaboga, socrealizam ima svoje istine i svoje zakone koje valja poštivati. Tek poslije 1952. godine, nakon završenog takozvanog sukoba na književnoj ljevici, u kojem je na strani slobodnog umjetničkog izražavanja veliku ulogu odigrao Miroslav Krleža, književnost se, u izvjesnoj mjeri,  počela oslobađati dirigirane politike.

No film o kvartu Jatagan mala je vjerojatno zauvijek izgubljen, a kako se umjetnička sloboda, čak i u demokracijama,  zna tumačiti na razne načine, režiser je bio prisiljen napustiti zemlju da bi na nekim američkim sveučilištima predavao pisanje scenarija.

 

Ostaju sjećanja. Ime Jatagan mala javlja se kao mjesto radnje i u novijoj televizijskoj kriminalističkoj seriji „Senke nad Balkanom“.

Autor serije je književnik Stevan Koprivica, a scenarist i režiser  Dragan Bjelogrlić. 

 

I Međunarodni festival romske poezije „Jatagan mala“ odao je počast slobodi pisanja i ljudskoj potrebi za stvaranjem, bez obzira na uvjete u kojima se to stvaranje ostvaruje.

 

Marija Juračić