Kap po kap ostavlja me život stihova

moja su kob, ali ja nisam njihova

istinu će reći dva slomljena roga

to je put jelena, a ne igra Boga.

 

Hladna je i tamna ova gusta šuma

prijeti mrazom srca, pomrčinom uma

moje svjetlo su jedne srneće oči

iz kojih se noću topla kiša toči.

 

Još sam ponosna životinja u bijegu

tragove krvi ostavljam u snijegu

nije valjda da su  zlosutnice vrane

jedine žedne kad se otvore rane.

 

I smrt ću za kraj nabosti na rogove

spremam joj duge riječi i slogove

a onda me, srno, ostavi u tami

kažu kako jeleni umiru sami.