Prohujala su topla ljeta
u meni sada žuta jesen šušti
s njome šulja se tužna sjeta
i hladna kiša danima pljušti.

Ogoljele su sve moje grane
beživotno mi lišće vjetar otpuše
gusta magla nikako da nestane,
a moji najdraži snovi se ruše.

Pomalo me hvata ledena jeza
poput inja na promrzloj travi
i mori me nalik na tihog uljeza
nevidljivim nitima u mojoj glavi.

Samotni i turobni dani
u meni se usporeno vuku
sve mračnije i hladnije je vani,
a otkucaji sata glasnije tuku.