Dok je još daleko bio novi dan

Mjesec je zle čini bacio na me

Na stolici usnuh jedan ružan san

Moru začetu u utrobi tame.

Pred očima nemoćnog promatrača

Jablan se s olujnim vjetrom hrv’o

Stablo pade i zagrli ga drača

Da svijet zaboravi jadno drvo.

Kroz dim se nazirala nova slika

Zemlja bješe sva od pepela siva

Plazila je vatra preko vrbika

Plakala je za njim žalosna iva.

Tada me krošnjama dozva i brezik

Vidjeh brezu što nad grobom treperi

Mrtvi pjesnik nije čuo njen jezik

I probudi me smijeh divlje zvijeri.