Jezik drveća

Dok je još daleko bio novi dan

Mjesec je zle čini bacio na me

Na stolici usnuh jedan ružan san

Moru začetu u utrobi tame.

 

Pred očima nemoćnog promatrača

Jablan se s olujnim vjetrom hrv’o

Stablo pade i zagrli ga drača

Da svijet zaboravi jadno drvo.

 

Kroz dim se nazirala nova slika

Zemlja bješe sva od pepela siva

Plazila je vatra preko vrbika

Plakala je za njim žalosna iva.

 

Tada me krošnjama dozva i brezik

Vidjeh brezu što nad grobom treperi

Mrtvi pjesnik nije čuo njen jezik

I probudi me smijeh divlje zvijeri.

 

 

 

5 komentara za "Jezik drveća"

  1. Mihaela
    15/03/2017 at 8:27 am Permalink

    Drveće je kao čovjek. Osjeća, plače i treperi. Osuđeno na zemlju, izloženo uništenju, baš kao i čovjek. Čovjek ima iluziju da je slobodan, da može uteči sudbini, ali to je samo iluzija. Sudbina ga uvijek stigne.
    Senzibilna i lijepa pjesma duboke simbolike. Lijep pozdrav, Aljoša:)

  2. Suzana Marić
    15/03/2017 at 10:51 am Permalink

    Prekrasna pjesma,Aljosa.Pozdrav ti leti.😊

  3. nevenka
    15/03/2017 at 7:45 pm Permalink

    skidam kapu,
    pozz

  4. katarinab
    15/03/2017 at 8:22 pm Permalink

    Aljoša, prelijepi stihovi lijepog ritma, rime i simbolike.

    Lp! 🙂

  5. Murtulica
    15/03/2017 at 9:19 pm Permalink

    Bravo majstore!!!
    LP 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.