Bojim se jutrom svakog buđenja
na nebu sivih kopljastih oblaka
koji ispiru srebrni prah snoviđenja
dok zjenica probija opnu mraka.

U hipokriziji molekula fatamorgane
grabim pijesak drhtavim prstima
i sipi mi na otvorene žive rane
od iskre što skrivam je u pestima.

Čuvam vatru na toplim dlanovima
krijem je od karavana razbojnika
što kolaju kamenim svitanjima
poput praska bijelih bunika.

Važno je održati zaboravljeni oganj
njegov plamen oploditi riječima
da čujem gromki smijeha pucanj
nek’ se i tišina ispuni proljećima.