Šestim prstom desne ruke

na pročelju ništavila

crtaš svoju polovicu neba,

tlocrt tvarnog sakramenta smrti.

Zrcaljenjem uzničiš shizofreno sunce

što dječjom kosom okrunjeno

krnjavo se smije

(gòre, gòre male duše

za miris tamjana i bijeli dim).

Sin zore, jutronoša,

ejakulira vrijeme na pergament neba.

U kužnim naborima idolopoklonske kože

mrijeste se krvavocrne rane

pod kojima bubri mlaki gnoj,

i srebro,

i ja.

(O, gòre, gòre male duše.)

 

S početka bijaše ništa.

I ništa bijaše punina bitka,

Evin vaginalni iscjedak.