Ravnao si put kojim je hodala

dok su se po njoj  u sred dana

osipale zvijezde

taloženu težinu si razumom

pretvarao u paučinu

spotičući joj ponos smijehom

dok je govorila mogu ja to sama

tek kako bi nešto od sebe dala

misao ju je mučila

što je imaš na dlanu

popriječenu po sred linije života

usred nove joj muke staješ

dok zatvaraš šaku

osluškuješ joj misao

tako je voliš

tako znaš

tako je sputavaš

nikad dorečen

udvoje sam