Dok jesen hoda koracima tvojim,

budna ih brojim u šapatu kiše,

a studen već struže noktima svojim

i negdje, ispod kože, sve glasnije diše.

 

Ova jesen nije kao one prije,

izbrisane sve su boje s njenog lica,

pjesmom se ne časti, više se ne smije,

sve teži su dani bez cvrkuta ptica.

 

Drvu svog života ja sam otkinuta,

k’o slomljena grana još u vjetru stojim

tek samo u grubu samoću ogrnuta

dok jesen hoda koracima tvojim.