Nebo odapinje srebrnu strijelu

U oku munja, u srcu udar groma

Bezdušna sjena lomi se u tijelu

I prati me u korak, jednako troma.

 

Ne pitam je nikako zašto me prati

Bojim se jezika kojim bi to rekla

Iz nekog drugog svijeta noć mi krati

Suputnik bez imena i porijekla.

 

Kapljice znoja orosiše mi čelo

Zgusnule se bore u valove tuge

Više ne pamtim kako je sve počelo

Negdje usput gubio sam ljude druge.

 

Ostali smo sami, ja i kobna sjena

A kiše prijete i vjetrovi pušu

Podla varka je pružena ruka njena

Jer njom će mi iščupati živu dušu.