Ostavljam te, dušo, pripadaš boljima

a milion sitnica taj put priječi

sva od maslačka rasipaš se poljima

gdje sanjaju svi sakupljači riječi.

Zaljuljaj drugog , nek' ga more zanosi

razbijaj mu san u praskozorju plavom

k'o da je slatka sol koju vjetar nanosi

pa se i pod kožu uvuče uglavnom.

Beduinsko srce tebe ljubi zrelo

to korito suho zna što mora biti

još će se saginjati nad vječno vrelo

ali ni kapi tebe nikad neće piti.

Umoran od potrage vraćam ti slova

gusta šuma sebično krije svog duha

sad moram , pjesmo , kući iz krivolova

sezona je života od vode i kruha.