Stvaralački impuls
ekscentrične poete,
prelijeva se po
kontroverznim
marginama knjiga.

Uz ime
specifičnog
značenja,
lovorovim vijencem
nastavljam
plesti krunicu
duhovnih poimanja.

Teatralna
samoživost
datira još –
od postanka
teritorijalnih galaksija.

Svježe korice
nove zbirke,
suptilno pozivaju
na obraćenje
i povratak u
kuću svetosti…

Elegantno se nameće
tek jedan zaključak,
izvan granica
paralelnih svjetova.

Nedvojbeno je
ustvrditi kako
sve božje darove
valja koristiti –
na bezrezervnu
pomoć drugima.