Suzana Marić” Kažu da sam bila kamen na cesti”-posvećeno Mariji J. Zagorki

Marija Jurić Zagorka hrabro je kročila gdje ni jedna suknja prije nje nije. Bila je prva hrvatska novinarka i feministica, prva žena izvjestiteljica iz Sabora te začetnica „krimića“ u hrvatskoj

književnosti. Još kao dijete, suprotstavila se je mađarizaciji Hrvatske. Hrvatske povijesne

romane je počela pisati kao odgovor na germanizaciju.

Kao novinarku i književnicu, muške kolege su je omalovažavale, biskup Strossmayer

podržavao, a žene slijedile. Zagorka je često kritizirana, Ksaver Š. Gjalski je Zagorku navodno

često vrijeđao, s Matošem je polemizirala o ravnopravnosti spolova, a Krleža i njegov krug

često su ju književno omalovažavali. Zagorkin život je bio zanimljiviji, napetiji i tragičniji čak i od

nekih njenih romana .

Zagorka je rodila kćer, ali sinova nije imala

OD VLADIMIR MATEK · 24. 8. 2022.

Iako nije potpisana, nema dvojbe da je taj podatak o Zagorkinu boravku u Opatiji

tijekom istraživanja povijesti „Kurorta Opatija“ pronašla gđa Marija Puharić-Harašlić,

koja je sa sestrom i skupinom entuzijasta zainteresiranih za rodoslovlje i lokalnu

povijest i osnovala Centar. To ju je ponukalo da na web-stranicama „Geni.com“

potraži neke dodatne informacije o Mariji Jurić Zagorki i njenoj obitelji i da otkrije da je

netko tamo prvoj hrvatskoj novinarki i najpopularnijoj spisateljici pripisao čak tri sina –

Nina Smolčića, Lea Cara i Miroslava Kratkovića!

Svakome tko nešto zna o zadnjim godinama života Marije Jurić Zagorke jasno je da

je to potpuno netočno, jer su prva dvojica navedenih – Smolčić i Car – bili osobe koje

koje je ona silom prilika u prvim godinama nakon II. svjetskog rata primila na stan da

bi si osigurala nekakav prihod jer nije imala mirovinu, a prije toga su joj zbog

nesuradnje ustaše rekvirirali svu imovinu. Osim toga su i poratne„narodne vlasti“

zaključile da je stan na Dolcu u kojem je živjela prevelik za samo jednu osobu, pa

vjerojatno i nije imala izbora, pogotovo zato što su je neki držali i ideološki

sumnjivom.

No, ta su dvojica Zagorku s vremenom praktički zatočili u stanu, onemogućivši joj čak

da prima posjete, a na kraju su na nejasan način postali i njeni univerzalni nasljednici

dok je iz sefa Hrvatskog novinarskog društva u Perkovčevoj netragom nestala

oporuka kojom je sve to, uključivši i autorska prava, trebalo pripasti toj profesionalnoj

udruzi kojoj je Zagorka 1910. godine bila suosnivačica…

Smolčić je tvrdio da je Zagorkin „posinak“ i to je vjerojatno bio i motiv onima koji su

kreirali te stranice (jedan zapisa potpisan je s Ivanka, a drugi s Branko) da ga upišu

kao njenog „usvojena sina“. No, čak da je u nekom trenutku Zagorka i popustila

pritisku te svjesno ili nesvjesno potpisala neki dokument o usvajanju Smolčića , to se

ni u jednom trenutku ne spominje u vezi s Carom…

Nije bilo moguće utvrditi koje je godine snimljena ova fotografija mlade Marije Jurić,

ali neizreciva tuga u njenom pogledu potvrđuje da je to razdoblje njena života bilo ispunjeno tragičnim i dramatičnim zbivanjima…

Istražujući što se zapravo događalo sa Zagorkinim nasljedstvom poznati novinar

Josip Grbelja je utvrdio cijeli niz u najmanju ruku sumnjivih događaja: iz sudskih arhiva nestali su svi spisi koji se odnose na Zagorkinu ostavštinu, pa je bilo nemoguće ustanoviti na temelju čega je ona dodijeljena spomenutoj dvojici. Oni koji su nešto o tome znali, uključivši i glasovitog odvjetnika Politea koji je tu oporuku sročio, šutjeli su u uvjerenju da ti „podstanari“ imaju jake „političke, udbaške i policijske veze“.

Treća osoba koja se kao Zagorkin sin spominje na webu „Geni“ je Miroslav Kratković, koji s njom čak nije imao nikakve izravne veze, nego je uz Cara naslijedio Smolčića, koji je umro razmjerno brzo nakon što se domogao dijela Zagorkine ostavštine.

Uz pomoć još nekih rodoslovaca i ja sam na „Genima“ potražio spomenute zapise o Mariji Jurić i evo što sam utvrdio.

Ona je tu spomenuta na dva mjesta: jednom kao supruga Andrije Mattraya, a drugi  put kao majka Marije Matraj, kćeri Andrije Matraja i Marije Jurić, rođene u Krapini

  1. godine, ali koja je živjela samo jedan dan. U tom drugom zapisu prije

spomenuta trojica upisana su kao polu braća male Marije.

S obzirom na to da se ni u jednoj Zagorkinoj biografiji ne spominje podatak da je u njenom nesretnom braku s dvostruko starijim zadrtim mađaronom i šefom željezničke postaje u Zaboku Andrijom Matrajem rođeno neko dijete, a ni ona to ne spominje u nekom od svojih autobiografskih zapisa, odlučio sam i to provjeriti.

Ispostavilo se da je taj navod točan: u knjizi rođenih župe Krapina pod brojem 119, a

uz datum 22. kolovoza 1891. upisano je rođenje djevojčice Marije Matraj kojoj su roditelji Andro Matraj, glavar željezničke postaje i Marija Jurić. Istoga dana je u knjizi umrlih, pod brojem 96 upisana i njena smrt od „životne nemoći“.

Budući da se i ovdje uz ime oca navodi da je „glavar željezničke postaje“, nema ni najmanje dvojbe da je zaista riječ o još jednom od tragičnih događaja iz Zagorkine mladosti, a koji bi možda mogao biti i jedno od objašnjenja njenog nervnog sloma radi kojeg je neko vrijeme provela i u sanatoriju što je njen muž kasnije koristio kao dokaz da je ona zapravo umobolna pa njemu treba pripasti njen miraz.

kolovoza 1891. godine

Dodatni povod tom nervnom slomu moglo je biti i preseljenje u Mađarsku koje je uslijedilo ubrzo nakon toga. Naime, Matraju se njegovo mađaronstvo isplatilo: dobio je mjesto šefa kolodvora u Szombathelyju, važnoj željezničkoj raskrsnici na jugozapadu Ugarske, gdje se nastavila životna drama njegove mlade supruge.

Kao što je poznato, taj je brak praktički završen Marijinim bijegom od kuće 1895. godine, a pravno nešto kasnije, kad je ona stekla punoljetnost pa je mogla zatražiti i formalno razvrgnuće… Uslijedilo je njeno mukotrpno probijanje u novinarsku profesiju, tijekom koje je ušla i u književne vode, ali u tom dijelu njena života nema nepoznanica koje bi rodoslovno istraživanje moglo razjasniti, pa se njime ovdje nećemo ni baviti. Okolnosti u kojima su u njen život ušli u „Genima“ navedeni sinovi

Smolčić, Car i Kratković, već su objašnjene pa ću stoga zaključiti ovaj napis

ponavljajući da njih trojica ni po kojem rodoslovnom kriteriju ne mogu biti potomci

Marije Jurić Zagorke.

Jesu li ovi događaji pridonijeli stvaranju romana „Nevina u ludnici „ za kojeg se ne može sa sigurnošću tvrditi da je njeno djelo?

Nakon već spomenutog susreta sa Strossmayerom (1903. godine, kada je Nevina u ludnici sigurno već bila ako ne dovršena, a onda barem osmišljena, jer je već 1904. objavljena), a koji joj savjetuje ne samo da piše povijesne romane, već predlaže i točno određenu temu – progon vještica (na bazi Malleus Maleficaruma ili Malja vještica, inkvizitorskog spisa s konca 15. stoljeća u kojem su popisane upute za pronalaženje i kažnjavanje „vještica”), Zagorka kao na traci izbacuje svoje romane s tom tematikom: Tajnu Krvavog mosta (1911.), Kontesu Neru (1912.) itd. Povijesna tema očito joj je bila draga, no pritom, dakako, iskoristila je prigodu i da na svoj osebujan način progovori i o općedruštvenim temama, posebice o „ženskom pitanju”. No upravo povijesnim romanima posvetila se i zato što je to bio način da izbjegne cenzorskim škarama, koje bi je sigurno oštrije dohvatile da je svoje napredne ideje izložila u romanima sa suvremenom tematikom.

Naravno, taj povijesni zaokret u povijesnu tematiku nipošto ne znači da je pisala nakon toga samo povijesne romane. Zapravo se ona sama, kažu, nikad nije predstavljala spisateljicom, već ponajprije novinarkom, a romane je pisala za narod jer je sama iz njega, kako je rekla, i ponikla. Osim novinarstvom, bavila se i drugim temama u svome književnom radu. Tako 1923. pod pseudonimom Ružica Zagorska izdaje „Pobjedu ljubavi”, a 1939. pripovijest iz društvenog života „Njegovo dijete”, koju je, kako je i naznačeno na izvornom Kuglijevom izdanju, tek priredila (po predlošku Hedwig Courths-Mahler). Tu se, dodajmo, radi o potvrđenom njezinom pseudonimu.

Ipak, kad se Nevina u ludnici uspoređuje npr. s Gričkom vješticom ili Plamenim inkvizitorima, svakako se zapaža da je Nevina u ludnici u odnosu na ta djela jezično- stilski osjetno ne dorađenije djelo. Što pak nipošto ne umanjuje njegovu moć da opsjedne čitatelja svojom nevjerojatnom radnjom!

(Zagorkin kutak)

Oznake: obiteljrodoslovljezagorka

NEPOKORENI SNOVI

Možda se pitate kako je bilo živjeti neprekidno se pokoravajući? Biti bez osobne slobode?

Kako je bilo sanjati, dok vam snove ubijaju tek što se rode? Ona je sanjala svoj san, iako teško. Skrivala ga, ali ga s vremenom počela živjeti. Njen san danas lebdi diljem Zemlje i ona ga ostvarila. Nije puno pričala o svom djetinjstvu, jer ono je prošlost, a prošlost zna biti bolna.

No ni u njenoj budućnosti nema procvalih ruža, već samo trnja. Nakon prvog velikog uspjeha Marijinog članka „Egy percz“ u kojem naglašava problem mađarskog jezika u hrvatskim željeznicama, a kojeg su objavile domaće novine, započinje ostvarenje njenog sna. Iako je članak potpisala pseudonimom Zagorka, urednik Dogan joj je jasno dao do znanja da zna tko je.

Ohrabrio ju da piše dalje, dao joj „krila“ koja je ona raširila i poletjela . Zakoračivši u taj čaroban svijet novinarstva, nije se predavala. Odlučila je svoje radove ponuditi „Obzoru“ tada vodećim opozicijskim novinama u Hrvatskoj. No tamo ju je dočekalo neugodno iznenađenje zvano Šime Mazzura. Taj je čovjek bio pravi ženomrzac i s njim se stalno sukobljavala.

Njegovo prvo pitanje je bilo:“ No da, pitam vas, tko ste vi? Kakve ste obitelji? Tko vas protežira? Tko vam je otac?“ A zatim je nastavio, ne čekajući odgovora: „Tko hoće pisati, draga moja, taj mora biti –netko! Mora biti rođen, predestiniran za takvo uzvišeno zvanje. Vi ste ipak malo odviše drski! Dotrčali ste s ulice i velite – želim pisati! Nije čudo da se čovjek mora nasmijati!“

Njegove su ju riječi razočarale, ali je odlučila pokušati ponovno.

Svoj članke šalje u mađarske opozicijske novine. U rekordnom vremenu oni postaju hit u Mađarskoj. Tekstovi su joj stigli i do Sabora. Bilo je zanimljivo čitati kritike i pohvale. Svi su hvalili novinara koji tako hrabro piše o zbivanjima u Hrvatskoj. Mišljahu da je muškarac.

Progutavši tu „knedlu“ u grlu ponovno se vratila u „Obzor“. Marija je zatražila prijam kod tadašnjeg urednika Josipa Pasarića, čovjeka koji me je saslušao, zaposlio, zaštitio u trenutcima kada su ju muški kolege napadali. Pasarić je Mariju poticao i bio njen anđeo čuvar. Bilo joj je jako teško skrivajući se slati svoje radove od kuće. Objavljivala je i dalje pod pseudonimom.

S vremenom su ju smjestili u neku vrstu ostave bez prozora, kako ne bi upadala previše u oči muškim kolegama koji su ju i dalje omalovažavali. Pokušajte se zamisliti u klaustrofobičnoj sobici koja zaudara po plijesni. No, nisu svi muškarci bili protiv nje. Josip J. Strossmayer, tadašnji najveći dioničar tiskare u čijem je vlasništvu bio „Obzor“, bio je njena najveća potpora. Njegove riječi su odzvanjale u uredništvu „Obzora“. Jednog jutra vodila se rasprava, a Marija je bila tema. Prisluškujući, zapisala je Biskupov govor na papir „Ako se je prohtjelo svemogućem Bogu da ženi podijeli jednake umne sposobnosti kao i muškarcu, onda se mi, crvi zemaljski, toj njegovoj volji pokoriti moramo!“ Biskup je Mariju potakao na pisanje povijesnih romana, čije štampanje je sam financirao i tako je nastala „Grička vještica“. Trud i upornost bili su njena snaga. Polako napredujući u „Obzoru“. !903. postaje urednica, jer su čelni ljudi uhićeni zbog njihovih revolucionarnih tekstova. Žandari su jednog dana banuli u uredništvo i tražili urednika. Uzalud je Marija pokušavala objasniti da je to ona, ali nisu mogli vjerovati da urednik nosi suknju. Borila se za ravnopravnost žena i iako je to bilo skandalozno, nosila je hlače i kravatu. Nakon nekog vremena i ona biva uhapšena . Vrijeme provedeno u zatvoru iskoristila je za pisanje i tamo je nastala „Evica Gubčeva“. Ženi nije bilo mjesto u novinama, ali u zatvoru su našli mjesto za nju. Ćelija je bila skučena. Drveni krevet s posteljinom punom nekih gmižućih pojava nije nikako mjesto za ženu, ali ona je u svom životu proživjela i gore. Kao izvjestitelj Hrvatsko-mađarskog sabora donijela je „Obzoru„ popularnost, tako da je nakladništvo poraslo do 5 000 primjeraka dnevno. Pišući za razne novine, krajem 30 -ih probudila se u njoj želja za osamostaljenjem. Uložila je svoju imovinu i pokrenula časopis „Hrvatica“. To su bile ženske novine u kojima sam isticala ulogu žene u borbi za ravnopravnost. Bilo je tu i crtica o modi, kućanstvu, objavljivala sam i krojeve za žensku odjeću.1941. policija joj plijeni novac, rukopise, čak i pokućstvo. Ostaje u praznom stanu. Tu nepravdu nikako nije mogla podnijeti. „Uzeli su mi sve, pa mogli su i život! Zašto su mi ga poklonili u bijedi? Željela sam umrijeti, ali mi ni to nisu dali. Željela sam pisati, no oduzeli su mi i to. Moji nepokoreni snovi sada su se pokorili, umirili. Sretna sam ipak, jer ja sam pisala za puk… Pero moje tvrđava je mog života, ono sanja o junacima, pobjednicima tiranije, o ljudskoj sreći, o poštenju. Sanja o ljubavi prema svima. Književnosti nisam dala ništa. Ali sam bila tek priprosti vojnik vašim i svojim idealima. Na posve zabitoj fronti. Vi se sjećate, u najtežim vremenima, u beznadnim časovima diktature, vi i ja, mi smo se tajno sastajali u štampanim recima mojih romana i izmijenili svoje osjećaje. A sada, prije svršetka, meni je dužnost i pravo prema vama, publici, da od sve duše zahvalim, pa ako su vam moji reci bili vjerni rupčić s kojim ste otirali znoj s vašeg čela, tada sam svoju zadaću ispunila .“

Bile su to riječi Marije Jurić Zagorke- male, a velike žene, pisca, feministkinje, žene koja je u vječitoj borbi za opstanak skončala svoj život.

Iz života Marije Jurić Zagorke

Tekst: Suzana Marić

KAŽU DA SAM BILA KAMEN NA CESTI

 

Već kao dijete ja sam znala

Da moj život nije šala

Pa sam mu se odupirala

Kako sam umjela, da bih opstala.

+

Pokoriti su me željeli, htjeli

Al’ nisu mogli, nisu uspjeli

Jer ovo moje srce malo

Dosljedno je sebi ostalo.

+

Tlačili su me, tuđinu dali

Nevino dijete za starca udali

I još me pitali: „Što ti s njim fali?“

Koliko sam patila, nisu znali.

+

Bila sam žena (u ona vremena)

Od majke odbačena, od ljudi neshvaćena

U vir života uhvaćena

Mnogo sam puta bila povrijeđena.

+

Sad pričaju da sam velika bila

Dok sam ženu u hlačama krila

Pelin društva u samoći pila

O, jesam li to zaslužila?

+

Boreći se nisam mogla sjesti

Ponekad nisam imala što jesti

Kažu da sam bila „kamen na cesti“

S kojim se je sudbina tek imala sresti.

+

Al’ životu svom ću reći „hvala“

Koliko sam mogla, toliko sam dala

Voljela sam i zato sam pisala

Ja nisam velika i nisam stala…

+

Živjela sam, a živjeti lako nije

Radila sam kao miš koji se u podrumu krije

Bila sam sijač koji riječi sije

Pisana mi je riječ bila najmilije.

+

Ako me se ikada sjetite

I moje stare knjige otvorite

Sliku si moju u srcu stvorite

Pa me molitvom tiho u vječnosti pokrijte!

+

Znam, moje ime i danas živi

I nitko me više ne kudi, ne krivi

Sad kad me pokriva kamen sivi

Tragovi su moji neizbrisivi.

SUZANA MARIĆ

ŽENA U HLAČAMA

(Posvećeno Mariji Jurić Zagorki)

Što se čudiš, svijete bijeli?

Što me to od žene dijeli?

U suknji il’ hlačama

Ja sam žena, ja sam dama!

Gledate me svi u čudu.

Govorite:” Gledaj ludu!”

Ali ja sam samo žena

Ispred vas i vremena.

Kudite me, sprdate me

Glavni lik sam vaše teme.

Al’ ne marim ja o vama

Jer kroz život kročim sama.

Izdali me, prodali me

Zaboravili moje ime

Digla sam se iz pepela

Čiste duše, čistog čela.

Sada kad me nema više

Više ruka mi ne piše

Nisam vas zaboravila

Nasljeđe sam vam ostavila.

Moji snovi, ideali…

U knjige su moje stali.

Sve sam vam napisala

To najbolje ja sam znala!

Ne kunite me !

Ne grdite me !

Usamljena ja sam žena!

Izdana sam. Prodana sam.

Udana. Bez prezimena.

Suzana Marić

PISMO ZALJUBLJENIH

(Grička vještica-Sinišino pismo Neri )

(Posvećeno M.J.Zagorki)

„Kad sjedim osamljen u noćnoj tami i slušam šušanj lišća

Tad pomislim da je to šušanj tvoje haljine.“

Dragi, lišće ti znakove daje

Nosi ti moj pozdrav iz daljine.

„Kad slušam pjev ptica šumskih

Mislim da slušam tvoj čarobni glas. „

Dragi, to ti vjetar pjesmu nosi

Danas ju pjevam misleći na nas.

„Kad gledam kako se budi sunčan dan

Osjećam da si to ti !“

Sunce je dragi odnijelo snove

U kojima si bio noćas ti .

Krv iz moje desnice donijet će ti pjesmu

Što je moje grudi pjevaju tebi .“

Srce moje istu pjesmu pjeva

Prigrnut ću dragi,tvoju pjesmu k sebi .

„Ne, na svijetu nema ništa dragocjenijeg

Od bijelog papira i rujne krvi iz mojih žila.“ 

Dragocjena je dragi i moja ljubav

Koja  se poput bršljana oko tebe svila .

Suzana Marić

5 komentara za "Suzana Marić” Kažu da sam bila kamen na cesti”-posvećeno Mariji J. Zagorki"

  1. Avatar photo
    julija
    19/01/2024 at 8:04 am Permalink

    Žao mi je da ovo nije stiglo u “Diskurs” jer su radovi poslani na pogrešnu adresu.

  2. Avatar photo
    Aljoša
    19/01/2024 at 10:24 am Permalink

    Lijepo Suzana, veliki pozdrav iz ZG 🙂

  3. Avatar photo
    Suzana Marić
    19/01/2024 at 4:52 pm Permalink

    I meni je žao, Mare. Baš sam se veselila, a onda zabrljala. Nema veze. Uživala sam u istraživanju i otkrivanju novih saznanja o Zagorki.

  4. Avatar photo
    Suzana Marić
    19/01/2024 at 4:53 pm Permalink

    Hvala, Aljoša. Pozdrav mom rodnom gradu 🙂

  5. Avatar photo
    katarinab
    25/01/2024 at 1:21 am Permalink

    Bravo, Suzana. Vrlo zanimljiv tekst, stvarno si se potrudila.
    Lp

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.