Bila je lijepa kao vila.

Plave kose, nježnog lica.

O kako je lijepa bila.

Ta Ilona, Mađarica.

 

Bilo je tiho veče snova.

Samo šum ponekog vala.

I jedna ljubomorna sova

što je zbog nas hukala.

 

Pred  nama je bilo more.

Prostrano kao Panonska ravnica.

A nebo se trudilo da ostane gore,

kad me ljubila ta Mađarica.

 

Ne znam i ne želim znati

gdje je sad i čija je žena.

Tako će zauvijek ona ostati

samo moja – uspomena.