Marija Juračić “Larpurlartist Vladimir Vidrić” – izbor iz Diskursa

 

VIDRI?, Vladimir

Teško da postoji veći poklonik pjesničke ljepote od Vladimira Vidrića. Nije ju stvarao samo svojim pjesmama. Disao ju je cijelim svojim kratkim, ali punim životom.
Gotovo da je nemoguće pomiriti njegova dva lica. Profinjen i diskretan u poeziji, buntovan i neukrotiv u javnom životu. Iako se već u  nježnim godinama bacio u buran politički život Hrvatske, nije došao u napast da piše protestne pjesme protiv režima, što bi se moglo očekivati. Poštivao je najviši poetski zakon larpurlartista da poezija ne smije stajati u ničijoj službi, pa ni u službi društva. Poezija je toliko lijepa i uzvišena da se uzdiže iznad svega i postoji samo zbog sebe i svoje ljepote. Stvarao ju je za sebe, za veselo studentsko društvo prijatelja, stvarao ju je za ljepotu i one čitatelje koji će je, i nakon dugog protoka vremena, znati osjetiti.

I u tom stvaranju on je diskretan gospodin dubokih, profinjenih osjećaja. Ne rida, ne proklinje, ne jauče. Čak i vlastitu smrt obavija  otmjenošću. Kada se pjesmom Adieu oprašta od života, on to čini prirodno, tiho, gotovo svečano. On polako silazi stubama koje vode nekud izvan života.

ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.


A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjenâ pada.
Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

 

Vidrić – građanin je drugačiji od pjesnika Vidrića. Buntovan i ludo hrabar, on 1895. godine predvodi studente koji, povodom dolaska cara Franje Josipa u Zagreb,  na Trgu bana Josipa Jelačića pale mađarsku zastavu.

Ako se sjetimo koliko uzbudljive dramatike nose Vidrićevi stihovi, moguće je da je on sačinio scenarij za odvijanje ovog buntovnog i spektakularnog čina. Jer sve je izgledalo kao oku ugodna, dobro izrežirana predstava. Mlad, lijep i energičan stupao je na čelu povorke stotinjak studenata i ponosno nosio sveučilišnu zastavu. Uz njega je stupalo nekoliko studenata s isukanim paradnim sabljama. Svi su bili odjeveni u stiliziranu narodnu nošnju iz vremena Ilirskog preporoda, takozvanu galu. Na začelju povorke stupalo je još tridesetak studenata odjevenih na isti način.

Samo paljenje mađarske zastave trajalo je jedva minutu, nakon čega su se studenti povukli u zgradu sveučilišta. Iako je cijelom zbivanju nazočio samo jedan policajac, a u to doba nije bilo nadzornih kamera, već nakon dva sata uslijedilo je hapšenje studenata pa je uhićen i Vladimir Vidrić. Suđenje je bilo brzo i  nemilosrdno. Tijek suđenja pokazuje koliko su studenti bili promućurni i koliko su dobro poznavali svoju buduću pravnu struku. Očito je da nisu vjerovali ni austrijskoj strani pa su samo inscenirali paljenje zastave oduzimajući tako vlastima argument da se čin stvarno dogodio. A dogodio se.

Zastava koju su spalili nije imala nikakvo carsko znakovlje. Ta činjenica spasila je aktere ovog povijesnog čina od dugogodišnjih kazni zatvora. Zaboga, nitko nije spalio mađarsku zastavu. Spaljena je obična krpa u bojama mađarske zastave. Ipak su studenti bili osuđeni jer su „izazvali razdor stanovnika države jedne proti drugim“.

Vidrić biva osuđen na četiri mjeseca strogog zatvora. Kako je samo bio ponosan na sebe i na taj zatvor koji mu je uništavao ionako narušeno zdravlje.

A je li neku pjesmu napisao o cijelom tom zbivanju? Nije. A zašto nije? Zato što je poeziju vidio nečim najljepšim što čovjek može stvoriti, a ipak slobodnom od istog tog čovjeka.

 

 

 

 

 

10 komentara za "Marija Juračić “Larpurlartist Vladimir Vidrić” – izbor iz Diskursa"

  1. Marija
    Marija
    08/05/2021 at 6:44 am Permalink

    Sljedeći broj Diskursa posvećujemo pjesniku Dragutinu Tadijanoviću. Pišite za Diskurs!

  2. AnjaL
    08/05/2021 at 6:50 am Permalink

    Kad čitam Diskurs svaki put pročitam najprije o istaknutom pjesniku kojem je posvećen određeni broj. Pa sam tako i o Vidriću. Zanimljivo mi je svaki put pročitati nešto novo, a opet i prisjetiti se nečeg što mi je bilo poznato. Sviđa mi se što je poeziju uzdigao iznad realne surove stvarnosti.

  3. Marija
    Marija
    08/05/2021 at 7:18 am Permalink

    Slijedio je francuske larpurlartiste, devizu da je umjetnost sama sebi svrha. Poezija, tako lijepa i profinjena ne može biti ničija sluškinja. Koliko se ta misao razlikuje od prethodnika koji su mislili da, pišući o zlu društva, mogu liječiti i promijeniti društvo.
    Ustvari, mogu indirektno, ako se nađe plodno tlo. Tako je Engels priznao da je o društvenim pojavama više naučio od Balzaka, nego od svih ekonomista i sociologa zajedno.

  4. AnjaL
    08/05/2021 at 8:44 am Permalink

    Hvala, Marija, na vrlo zanimljivom osvrtu i komentaru!

  5. Krebs
    08/05/2021 at 11:15 am Permalink

    Zanimliva licnost , prikazana finim tvojim notama !!

  6. Mihaela
    Mihaela
    08/05/2021 at 11:18 am Permalink

    Tragična sudbina dobrog pjesnika. Njegova je obitelj bila imućna, ali bolest ne pita. Sviđa mi se kako si naglasila strogu odvojenost njegovih stihova od njegovog političkog rada. 🙂

  7. Marija
    Marija
    08/05/2021 at 11:33 am Permalink

    Ruku na srce, napisao je jedan prozni tekst vezan uz društveni život, »Seljačko pitanje (1905.)”, ali društvenim problemima nije dopuštao da uđu u njegovu poeziju. Larpurlartist do srži. 🙂

  8. Lav
    Lav
    09/05/2021 at 9:48 am Permalink

    Zanimljivo. I meni se Vidrić sviđa. Posebno njegova Dva levita!

  9. Krebs
    09/05/2021 at 10:17 am Permalink

    Lave , i meni , toliko da cu njegovo ime danas u google upisati !! Lijepu nedelju vam zelim , Ocarani !!

  10. Krebs
    09/05/2021 at 12:45 pm Permalink

    ..i pet se potvrđuje moje mišljenje o šizofreničarima…

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.