Teško da postoji veći poklonik pjesničke ljepote od Vladimira Vidrića. Nije ju stvarao samo svojim pjesmama. Disao ju je cijelim svojim kratkim, ali punim životom.
Gotovo da je nemoguće pomiriti njegova dva lica. Profinjen i diskretan u poeziji, buntovan i neukrotiv u javnom životu. Iako se već u  nježnim godinama bacio u buran politički život Hrvatske, nije došao u napast da piše protestne pjesme protiv režima, što bi se moglo očekivati. Poštivao je najviši poetski zakon larpurlartista da poezija ne smije stajati u ničijoj službi, pa ni u službi društva. Poezija je toliko lijepa i uzvišena da se uzdiže iznad svega i postoji samo zbog sebe i svoje ljepote. Stvarao ju je za sebe, za veselo studentsko društvo prijatelja, stvarao ju je za ljepotu i one čitatelje koji će je, i nakon dugog protoka vremena, znati osjetiti.

I u tom stvaranju on je diskretan gospodin dubokih, profinjenih osjećaja. Ne rida, ne proklinje, ne jauče. Čak i vlastitu smrt obavija  otmjenošću. Kada se pjesmom Adieu oprašta od života, on to čini prirodno, tiho, gotovo svečano. On polako silazi stubama koje vode nekud izvan života.

ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjenâ pada.
Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

 

Vidrić – građanin je drugačiji od pjesnika Vidrića. Buntovan i ludo hrabar, on 1895. godine predvodi studente koji, povodom dolaska cara Franje Josipa u Zagreb,  na Trgu bana Josipa Jelačića pale mađarsku zastavu.

Ako se sjetimo koliko uzbudljive dramatike nose Vidrićevi stihovi, moguće je da je on sačinio scenarij za odvijanje ovog buntovnog i spektakularnog čina. Jer sve je izgledalo kao oku ugodna, dobro izrežirana predstava. Mlad, lijep i energičan stupao je na čelu povorke stotinjak studenata i ponosno nosio sveučilišnu zastavu. Uz njega je stupalo nekoliko studenata s isukanim paradnim sabljama. Svi su bili odjeveni u stiliziranu narodnu nošnju iz vremena Ilirskog preporoda, takozvanu galu. Na začelju povorke stupalo je još tridesetak studenata odjevenih na isti način.

Samo paljenje mađarske zastave trajalo je jedva minutu, nakon čega su se studenti povukli u zgradu sveučilišta. Iako je cijelom zbivanju nazočio samo jedan policajac, a u to doba nije bilo nadzornih kamera, već nakon dva sata uslijedilo je hapšenje studenata pa je uhićen i Vladimir Vidrić. Suđenje je bilo brzo i  nemilosrdno. Tijek suđenja pokazuje koliko su studenti bili promućurni i koliko su dobro poznavali svoju buduću pravnu struku. Očito je da nisu vjerovali ni austrijskoj strani pa su samo inscenirali paljenje zastave oduzimajući tako vlastima argument da se čin stvarno dogodio. A dogodio se.

Zastava koju su spalili nije imala nikakvo carsko znakovlje. Ta činjenica spasila je aktere ovog povijesnog čina od dugogodišnjih kazni zatvora. Zaboga, nitko nije spalio mađarsku zastavu. Spaljena je obična krpa u bojama mađarske zastave. Ipak su studenti bili osuđeni jer su „izazvali razdor stanovnika države jedne proti drugim“.

Vidrić biva osuđen na četiri mjeseca strogog zatvora. Kako je samo bio ponosan na sebe i na taj zatvor koji mu je uništavao ionako narušeno zdravlje.

A je li neku pjesmu napisao o cijelom tom zbivanju? Nije. A zašto nije? Zato što je poeziju vidio nečim najljepšim što čovjek može stvoriti, a ipak slobodnom od istog tog čovjeka.