Gustav Krklec je u mladosti bio izrazito lijep i njegovan čovjek. Šarmer i kozer, ljubitelj dobre kapljice i žena, boem koji nikada nije ostao bez plaće, dobro se snalazio u svakom društvu. Živio je u nekoliko država i u svakoj se znao snaći: u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, u Kraljevini Jugoslaviji, u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, u Republici Jugoslaviji.

Kretao se u društvu mnogih umjetnika i državnika: Josipa Vanište, Antuna Branka Šimića, Vladimira Nazora, Tina Ujevića, Miroslava Krleže, Karela Čapeka, Ive Andrića, Tita…

Kao srednjoškolac dijeli razne tavanske stanove s Antunom Brankom Šimićem, prihvaća ekspresionizam kao svoj pjesnički izraz pa za Enciklopediju likovnih umjetnosti piše članak Ekspresionizam, te sa Šimićem i Nikom Miličevićem pokreće 1919. godine časopis Juriš. Časopis je jurišao samo godinu dana, a zatim se ugasio jer nije mogao podnijeti troškove. Urednici su za podmirenje troškova morali prodati i svoje zimske kapute, a zime u Zagrebu znaju biti brutalne. Vladimira Nazora je Krklec posjetio u Kastvu, oduševljen njegovom poezijom, s Tinom Ujevićem je ispijao čaše crnog vina i vodio intelektualne razgovore u beogradskoj boemskoj kavani „Tri šešira“, s Krležom, koji se divio njegovoj svilenoj kosi bi se našao u društvu Tita koji je brodom Galeb stizao u razne državničke poslove. Ivo Andrić bio je posebna priča. Bio mu je kum na vjenčanju i zaveo je Krklecovu prvu ženu. Kada se nevjera ponovila, Krklec je na veselje javnosti, a na zgražanje rukovoditelja na kongresu PEN-a fizički napao Andrića pa su obojica bili suspendirani, ali bez veće štete. Obojica su izbačena iz masonske lože kojoj su pripadali, jedan zbog prevare, a drugi zbog neizvršenja bračnih dužnosti.

Žene su voljele Krkleca. I on je volio njih. Voljele su njegov humor, njegovu pažljivost, njegovu neposrednost, njegov prirodni šarm.

Je li njegova ljubavna poezija imala neku određenu pjesničku inspiraciju, teško je reći. Čini mi se da nije. Mislim da je Krklec bio zaljubljen u ljubav, a ne u određenu ženu. Ovu tvrdnju može poduprijeti zbirka njegovih pjesama koja je prvi put, čini se, objavljena 1942. godine na svega 40 stranica Darovi za bezimenu. Zbirka se sastoji od 33 soneta.

Svaki je sonet darovan ženi, Bezimenoj Nekoj koja će se naći u ovim stihovima, Nekoj Bezimenoj koja zna udisati ove verse i naći u njima poruke života.

Bezimenoj

                .

Starinska ura na ormaru spava.

Kazaljke njene već se rđom žute.

Umorna lampa tiho ocrtava

prostore uske, samotničke pute.

                           .

Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute

umorne oči. Noć je. Topla. Plava.

Tako je teško, kada stvari šute

 i kad se mijenja prošlost, san i java.

                          .

Pa gasim staru lampu, sklapam oči.

Nitko mi neće u posjete doći,

 ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.

                             .

Naslonim glavu na krilo samoći

i slušam zvižduk vlakova u noći. –

O gdje si sada, gdje si, Bezimena? –

                              .

Pjesma nastaje noću kada se sati nesnosno vuku, kada je sve samotno  i samotničko, kada nikoga nema s kim bi pjesnik mogao razmijeniti riječ.  Svoje sumorno raspoloženje on diskretno prenosi na stvari koje ga okružuju, pušta da one prenesu njegove osjećaje. Tako ura na ormaru spava ne mareći što su joj kazaljke od starosti hrđave, a umorna lampa osvjetljava uzak prostor. I oči pjesnika su umorne. Stvari oko njega šute. Pjesnik osjeća svoju osamljenost / Naslonim glavu na krilo samoći/ svjestan je da mu nitko neće u pohode doći. Vlakovi koji nekuda jure bude svijest da negdje postoji Ona, draga žena, ali ni nje nema. Svi se stihovi tada sliju u krik očaja, prigušeni krik, ali dovoljno jak da propara srce. / O gdje si sada, gdje si, Bezimena?/ Po svom raspoloženju pjesma me podsjeća na dvije pjesme različitih pjesnika iako se posve razlikuje od njih. Jedna je Matošev  Notturno, koji pjesnik stvara na samrtnoj postelji, petnaest dana prije smrti, kada sluša zvukove noći i željeznice koja odnosi život. Druga je Krležina pjesma Čežnja u kojoj se javlja želja za nekim tko bi bio blizak, intiman, drug, ali njega nema. Sve tri pjesme su pjesme čežnje iskazane na tri posebna, originalna načina.

                                                                           .

Bezimenoj se pjesnik obraća i pjesmom Susret. Uvjeren je da će svoju Bezimenu jedanput negdje sresti. Susret će se desiti na nekoj nedefiniranoj, dalekoj cesti, po kojoj idu beskućnici, bjegunci koji su izgubili svoj zavičaj.

Pjesma je uvijek aktualna. Uvijek živi ta njena socijalna dimenzija. Stalno neki ljudi bježe od neimaštine, od terora, od ratova i čini se da će tako biti dok bude ljudi.

Bezimena se našla toj tuđoj cesti, ali ono što je u tom susretu najstrašnije je konstatacija autora da su, nekada bliski, na tom strašnom putu ostali stranci. Koncizan je i jasan izričaj pjesnika, ali sve govori o usudu izbjeglištva.

 .

Susret

.

O Bezimena, mi ćemo se sresti

jedanput negdje na dalekoj cesti,

bjegunci bijedni, beskućnici, raja,

bez praga rodnog i bez zavičaja.

.

I naše oči, nekad žive vatre,

kružit će tuđim krajem ko da snatre.

Naš susret bit će samo ruku stisak.

Trenutak šutnje. Pozdrav. Ili vrisak?

.

Krvavi vrisak, što su prošli dani

i što smo na tom strašnom putu strani.

.

Pjesnik se ne plaši koristiti teške riječi. Ne boji se biti patetičan. Njegova patetika je odjek emocije, njega rane peku, a srce mu je smrtno ranjeno. On zna da ljubav prolazi i od te činjenice ne radi spektakl. Prihvaća poraz bolno, ali mirno.

Sjenka

 

Ni tebi kojoj stotinu imena

Dadoh, a osta vječno bezimena

Kazati neću riječi hladne, hude,

Dok rane peku i dok zore rude.

Ljubav je prošla. Tajno, ko što uđe

U moje srce, prešla je u tuđe.

Da bude veća pustoš. Bezimena,

Da bude teža tamnica vremena.

O, kako tiho, kao jutro stakla

Ledena sjenka smrtno me je takla!

 

Krklec je sanjar zagledan u zvijezde, koji je patio jer nije mogao cipele izvući iz zemaljskog blata.