„Razapeti psalam“ Zorana Hercigonje je zbirka pjesama koja se razlikuje od svih zbirki koje sam do sada pročitala. U njoj nema ljubavnih pjesama, a ipak  svaka pjesma otkriva ljubav autora prema čovjeku i čovječanstvu. Psalmi su starozavjetne pjesme, molitve koje od Boga traže milosrđe i pomoć. No u ovim je pjesmama Bog nemoćan i razapet i čovjek je prepušten sam sebi, odnosno svim zlima ovog našeg vremena.

Daleko je u prošlosti ostalo vrijeme  stvaranja kada smo krenuli od nepostojanja, od ništice, kada nije bilo ni tijela ni oblika, kada su postojali samo vrijeme i prostor. /Uzvišenje/ U nizu tisućljeća čovjek je dobio priliku da razvija svoje znanje, sposobnosti i svijest. I sada je došao na kraj puta. Ne zna kako koristiti to znanje, sposobnost i svijest. Zaveli su ga lažni proroci koji su stigli iz mračnih šuma, s kraja zemljine ploče. /Proroci/ Vjerovali smo da zbore mudro, pustili ih da nas vode, ali na kraju je iz sjemena mudrih propovijedi ostala samo glupost, koja je preživjela sva lažna obećanja.  Korov je urodio stostrukim urodom.

Povijest se ponavlja. Netko opet spaljuje vještice na lomačama, netko opet baca bombe po glavama bespomoćnih, a laž zadovoljno trlja ruke jer je dobila privid istine i pravde. /Ponovni cvat/ I u ime te istine i te pravde spremni smo se boriti i umirati. /Vlastita kap/ A pjesnik se pita:

.

Ne borimo li se za  vlastitu vodu i slobodu,

ili se utapamo u tuđim kapima 

svjetskih oceana?

 

Čovjek je pohlepno biće. Teži imati sve i svašta i u tom stremljenju gubi svoj identitet i vlastitu slobodu. Život mu prolazi u stjecanju nepotrebnih stvari /Sjećanje na vječnost/ I djecu svoju tako odgaja.

.

Nije li život sveden na ovo suludo nadmetanje

i besprijekorno  ludilo

uzdizanja i opadanja. Živi li
čovjekova svijest izvan  njegove
svijesti ograničena
granicama slabog tijela?

 

Čovjek je i okrutno biće. U ime slobode gazi tuđu slobodu, prisvaja si pravo da to radi i uvijek nalazi opravdanje za svoj čin.  /Naši i vaši/ Ranjava sudbine drugih i drugačijih, sudi i sudeći otima. Sve je nezasitniji. Sve više grabi, nitko neće biti pošteđen smrada, ironije i patnje, stradanja, pepela i praha. Broj ubijenih ljudi postaje statistika. Čovjek se pretvara u statistiku. /Razapeti psalam/

.

Statistika je nadživjela čovjeka,

povijest njegova istrebljenja;

naposljetku ostaje samo statistika.

 

Statistika ne bilježi sudbine. Ne bilježi radosti ni boli, ne vidi osmijehe ni suze. Ne bilježi živote. Ona samo broji pojave i stvari, broji  njihovu učestalost i naše se zgražavanje izgubi u njenoj količini.

Čovjek dobro zna što se zbiva. Svakodnevno gleda vijesti s malih ekrana, ali sebično živi svoj mali život, spava, jede, šeta psa, nesvjestan da je taj pas slobodniji od njega. /Proljetne vode/.

.

Pogledaj psu!

Znoje mu se zubi.

To je tvoj ljudski privjesak, primjerak

bespomoćnosti, ogorčenosti i krivnje,

privjesak na ruksaku srama

u kojem  grčiš krila poletne slobode.

Nasljedstvo mržnje i krvi

uobličilo se u dobrohotnosti i smiješku.

Utvaramo si da smo rođeni na Njegovu sliku i priliku, a zavaljali smo ga u blato i krv, nalazimo opravdanje za svaki svoj neoprostivi čin, gradimo svjetove i survamo ih u pakleni plač. /Pradavni fosilizirani zapis/

Ogorčen i sam čovjek gubi vjeru i nadu. /Jednom/

Samo je jedan raj, onaj kojeg ti nemaš i ne posjeduješ.

Čovjek uviđa da je ostao sam, razapet i iznemogao,  uviđa da nebesa šute, da ne sudjeluju u zemaljskim stvarima. Digla su ruke od čovjeka. Zato silne duše, u obliku prljavih oblaka, čekaju hoće li se otvoriti neka pukotina kroz koju bi mogle ući u rajske prostore. /Procjep u raj/ Čekaju uzalud.

Ima li spasa za čovjeka? Ima li izlaza trnovitim stazama?  Pjesnik misli da ima. /Iz noći/

                         .

I kamenje je  krvarilo

te noći kada su anđeli

 čuvari čistili nebo.

Plakale su stijene

i hridine  od radosti

i miline. Došao je taj

dan kada je čovjek

napokon progledao, a

duša udahnula zrak.

Došao je dan slobode.

 

No čovjek mora sam svoju sudbinu uzeti u svoje ruke. /Nekad moraš sam/ Sam mora ostvariti slobodu, isplesti i raširiti krila kada ga bace niz liticu  zbog ritualnih bogova, mržnje i zavisti. Treba osvijetliti ceste, raskrčiti staze, raskrinkati laži, pripremiti putove za one  koji uranjaju u gusti materijalizam ovog svijeta.  Njima treba svjetlo i kompas.

Ovi stihovi odjekuju moćno i jasno, oštrih su rubova i lišeni boja. Budući da je Zoran Hercigonja slikar, očekivali bismo da ih je obojio paletom tisuća nijansi, no on poetsku vizualnost stvara mnogo suptilnije. On predmetima  daje oblike i psihološke metafore pa riječ postaje iscrpljena i nepovjerljiva, češeri su bodljikavi, kesteni divlji, a svijest lažljiva. Vizije su isforsirane, percepcije iskrivljene, ludilo je besprijekorno, istina je krivudava…

Sa zadovoljstvom sam pročitala ovu zbirku i jasno mi je zašto je Izborno povjerenstvo natječaja Milivoj Cvetnić 2024. godine ovu knjigu proglasilo vrlo uspješnom i kvalitetnom.