Marija Juračić ” Sudbina pjesnika” – izbor iz Diskursa

 

Posvećeno Josipu Pupačiću

Zašto se nesreća u trenutku sruči na neku obitelj, nikada nećemo saznati. Gdje drijema to zlo koje u trenu sve promijeni?

Josip Pupačić (1928. Slime – 1971. Krk) rođen je u skladnoj, velikoj obitelji. Imao je braću koja su ga voljela i koju je on volio. Bio je najmlađe dijete u obitelji koja je izrodila četrnaestero djece. Neka od njih nisu dočekala mladost. A voljela su se ta djeca međusobno i svaki je odlazak bio bolan. Pjesnikovi roditelji jako su držali do obrazovanja svoje djece pa su ih redom školovali za razna zanimanja i zvanja, a Josip je završio studij književnosti i radio ono što voli. Bio je asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za stariju hrvatsku književnost, zatim je radio kao profesor u Lyonu i Londonu, neko vrijeme je uređivao književne časopise Krugovi i Književnik, pisao je pjesme, objavio zbirke pjesama:  Kiše pjevaju na jablanima (1955), Mladići ( 1955.) Cvijet izvan sebe (1958.) Oporuka ( 1965.) Ustoličenje (1965.) Moj križ svejedno gori (1971).    

Pjesnikovu obitelj, koja je već izgubila nekoliko mlađe djece,  je nova nesreća pogodila 1945.  kada je radeći na hidroelektrani Cetina od udara struje poginuo  Pupačićev brat Vicko. Sljedeće godine koban se scenarij ponovio, kada je na isti način poginuo i drugi Pupačićev brat Ivan, dok je u Kostanjama kraj Omiša postavljao prvu kino predstavu 1946. godine. Zvuči nevjerojatno, ali ista je sudbina 1952. godine u centrali Manojlovac na Krki zadesila i njegovog trećeg brata Antu, inženjera elektrotehnike.  Osjećaj gubitka je težak, nepojmljiva je sudbina koja se ponavlja. Tu obi­teljsku tragediju bolovao je pjesnik u pjesmi Tri moja brata, objav­ljenoj u časopisu “Republika”, br. 4, 1954. u Zagrebu.
.

 Tri moja brata
.

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.

Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i s njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.
.
Ova bolom i ponosom protkana pjesma jednostavnih riječi, a dubokih emocija i neupitne poetičnosti najbolje pokazuje što znači umjetnička sloboda, kojom mnogi autori često skrivaju izražajnu nespretnost. Jezično odstupanje Kada sam bio tri moja brata…  neće nitko osjetiti kao pogrešku, nego kao pjesnički izraz jedinstva, monolitnosti, čvrstog zajedništva i sjećanja na vrijeme kada  je pjesniku duša bila velika, kada je srce tuklo kao viganj, a ruke bile hridine.
Osjećate li taj vješti poetski zahvat kojim se Pupačić stapa s okolinom? On ne pjeva da voli livade, da perom slika jezera, da gleda visoke jablane. On obrće postupak i prepušta se kao objekt moći prirode: Livade su me voljele, jezera su me slikala, dizali su me jablani… Velik je bio čovjek i njegova je radost bila velika jer imao je braću. Bio je tri njegova brata i on.
.

A koliko sudbina može okrutno i bez duše pogađati jednu obitelj pokazuje i tragičan Pupačićev kraj. Vraćajući se iz Londona sa suprugom i petogodišnjom kćerkom, kojoj je u Londonu uspješno operirano srce,  zrakoplov kojim su letjeli upao je u jaku oluju i udario u pistu brzinom od 260 km na sat. Pri udarcu, ostao je bez desnog krila i okrenuo se na krov.  Dio krila, koji je ostao pričvršćen za trup, presavio se i zablokirao evakuacijski izlaz. Zrakoplov se zapalio i izlaza za 78 putnika nije bilo. Tako je ogroman, nemilosrdan prst sudbine ubio i četvrtog brata, onog kojeg su livade voljele, jezera slikala, a on je imao srce kao viganj.
Neki književni teoretičari tumače da je Pupačić slutio svoju smrt i da ju je naznačio u pjesmi Moj križ svejedno gori.
.

Moj križ svejedno gori
.
Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi.
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš.
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan.
Dovikujem ti. – On gori!
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete, uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.
.
Pjesmu je napisao nešto prije svoje smrti. Možda  je smrt samo slutio, ali mislim da ju je na neki način svjesno planirao. Pokušajmo zamisliti strepnju koju je osjećao jer je njegova mala djevojčica išla u London na neizvjesnu operaciju srca. Kako se je osjećao otac, kakve su mu misli jurile glavom? Zar bi bilo čudno da u slučaju kćerine smrti sebi oduzme život?  Pokušajte ove stihove doživjeti u tom kontekstu.
.
Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome.
Oprostimo se. – Ti plačeš.
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava,
bez riječi, bez Boga.
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi.
.
Svi ćemo jednom krenuti prema toj nepoznatoj zvijezdi. A Pupačić nosi i križ uzdignut, razapet, mračan. I da sudbina pruži svoju strašnu ruku još jednom da uzme život iz ove obitelji, ne bi li taj križ bio teži od sveg jada koji se na svijetu ikada zbio? I nema utjehe. Sve utjehe su lažne što Pupačić potvrđuje kada u pjesmu upliće staru hrvatsku bugaršticu iz okoline Zadra o majci Margariti koja čeka da joj se iz rata vrate brat i sin. Vila planinkinja joj okrutnim, a istinitim riječima sipa istinu u lice: nit ćeš braca dozvati, nit ćeš sinka dočekati. Pjesnik zamišlja svoj kraj jer njegov križ ranama gori, a čovjek ne može izdržati sve udarce života.
.
A volio je Pupačić svijet, volio je život. Razgovarao je s prirodom, s trstikama je razgovarao, trave milovao, vode mirnog jezera snivao, u ljubav bio zaljubljen. A more je primio kao prijatelja, druga u igri, čistu životnu radost otetu iz tragedije života.
.

MORE
.
i gledam more gdje se k meni penje
i slušam more dobro jutro veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o dobro jutro more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem more zlato
i dobro jutro more more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru
.
Ova je pjesma čista radost, igra čovjeka i elementa, uranjanje duše u dušu svijeta, jednostavno, dječački iskreno. Vještom uporabom veznika i na početku stihova pjesnik povezuje sve segmente te prpošne igre i ujedno poručuje da igra traje, da se nastavlja, da je lijepa, vedra i nezamjenjiva. I još mi se čini da čujem smijeh pjesnika i hučan odgovor mora u igri krhkog, prolaznog čovjeka i moćnog mora, u igri koja pokazuje kako bi život mogao biti lijep da se odnekud iznenada ne prikrade zla sudbina koja u trenu razori sve što čovjek ima, što voli i što sanja.

 

 

7 komentara za "Marija Juračić ” Sudbina pjesnika” – izbor iz Diskursa"

  1. AnjaL
    14/09/2021 at 5:48 am Permalink

    Krasno!!

  2. Mihaela
    Mihaela
    14/09/2021 at 6:11 am Permalink

    Sveobuhvatno. Ove su me spekulacije posebno zaintrigirale. Mislim da bi mogla biti u pravu.
    “Pjesmu je napisao nešto prije svoje smrti. Možda je smrt samo slutio, ali mislim da ju je na neki način svjesno planirao. Pokušajmo zamisliti strepnju koju je osjećao jer je njegova mala djevojčica išla u London na neizvjesnu operaciju srca. Kako se je osjećao otac, kakve su mu misli jurile glavom? Zar bi bilo čudno da u slučaju kćerine smrti sebi oduzme život?”

  3. Suzana Marić
    Suzana Marić
    14/09/2021 at 7:21 am Permalink

    Tekst koji privlači pažnju i tjera na razmišljanje.Upoznati pjesnika kroz tvoje riječi je poseban doživljaj .Bravo, Mare 👍📖🖋

  4. Ljerka Varga
    Ljerka Varga
    14/09/2021 at 8:28 am Permalink

    Ispletena mreža oko sudbine čovjeka , pjesnika,koja je plamteći uzela njegov i živote njegove obitelji…Satkana u riječima stihova pjesme
    MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI , sudbina kao mreža HVATA PREOSTALE UDISAJE ZRAKA…
    Puta ne vidim nigdje
    Voda po kojoj hodam hlapi
    Poda mom bujaju pare
    moj križ svejedno gori
    Oblistava u beskraj tvoje ime…
    Koliko tragedije na kraju života , zapečaćeno.
    Hvala Marija, tvoja recenzija je divna…🌹

  5. Krebs
    14/09/2021 at 10:26 am Permalink

    Koza mi se jezi evo !! Slicnu sudbinu je imao i Kamov na samim pocetcima.. Zivot Pupacev , sudbina njegova , koju je obradjivao pisucu…
    Jako sam pod dojmom njegove sudbine , pisanja , i tvoje recenzije !! Duboki naklon !!

  6. katarinab
    katarinab
    14/09/2021 at 11:08 am Permalink

    Mogu se samo nakloniti i odati počast minutnom šutnje ovom izuzetnom Čovjeku. Čitatelj mora ostati bez teksta, zanijemjeti nad uistinu velikom tragedijom koja je zadesila Pupačića i njegovu obitelj.
    Hvala Marija na ovoj lijepoj posveti.

  7. Marija
    Marija
    15/09/2021 at 6:52 am Permalink

    Hvala na osvrtima. Nitko rođen ne bi smio doživjeti ovakvu sudbinu!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.