Ako naslov zbirke  priča Maria Lovrekovića „Tamna strana užasa“  izazove pitanje, postoji li svijetla strana užasa, onda će vam ove priče dati odgovor. Postoji. Svaki užas ima svoju kukuljicu u kojoj se začinje, nesvjesnu, embrionalnu fazu koju ne prepoznajemo, a koja ubrzo stasa u nešto strašno, neizrecivo, nešto pred čime ljudski um voli uzmaknuti, zatvoriti se i podići branu.

Recite, što radite kada čujete vijest da je majka ubila dijete, da je brat ubio brata, da je silovatelj ubio djevojku? Zgrozite se, kažete da je to užasno, ali bit samog čina zadržavate na površini uma, ne dozvoljavate mu da prodre dublje, ne otvarate detalje pakla koji se zbio. Blokirate misli velikom, imperativnom pločom na kojoj piše: „Zabranjen pristup“.  Čuvate zdravlje svog razuma, svojih živaca i svog srca. No taj uzmak, to zadržavanje u drugačijoj domeni života ne znači, da užasa nema, da Zvijer ne vreba, da nije tu. I ima tendenciju širenja. Ne prepoznaje se odmah, jer izrasta iz raznih situacija, igra se ljudskim umom, bolesna, trula i zarazna. A upravo silazak u njenu dubinu, u srž njenog srca predstavlja katarzu koja nas čini netolerantnima prema svakom nasilju. Pogledati užasu u lice, vidjeti mu oči, spoznati zlo.

Jer ono postoji.  Lovreković  mu  otvara vrata. Širom. Kreće mu ususret. Bez kolebanja.

 „Nakon otkrića i ne otkrića, prošla je gotovo godina, život vodi svoju bitku sa živima, sudbina pak svoju, mi ostali svoju vlastitu. Nikada nisam bio siguran u svoje postupke, što sam to dobro učinio za djevojku koja me povela, očito sam bio jedini koji je živio u blizini mjesta na kojemu je njezina hrabra duša obitavala čekajući nekoga da prikaže istinu, da se dozna kako je zapravo skončala.“

/Usud/

Autor prolazi kroz ta otvorena vrata,  kopa do srži bolesti, užasa, raspadanja. Slike koje nam predočuje odraz su iskrivljenih ogledala, delirija, truleži. Zlokobne su, nakazne i teške. Ali svrnemo li pogled s njih, nikada nećemo spoznati dimenzije zla, onog zla koje se nanosi drugom ljudskom biću iz ljubomore, koristi, ludila ili iz puke obijesti. Autor im ne traži uzroke, jer oni u konačnici nisu važni. Važan je čin.

 „Izgubio sam život u trenutku, napušten od jedine koju voljeh, nastavio sam usamljen koračati i patiti. Ubijena je bila, tražitelji su je pronašli nakon službenih devet dana, a prošlo je više. Neki smrtnici su joj razapeli tijelo između dvije smreke na ulazu u grad, baš onako kako bi je svi ugledali golu i raspadnutu. Opet, nekako su je skrili i od pogleda prolaznika.“

 /Šah –mat/

 Stvaralačka sposobnost Maria Lovrekovića vodi nas često uskom stazom okultnog. Tanka je granica između stvarnog i onostranog, između opipljivog i onog što zovemo  iracionalnim, jer se jedno i drugo vrtloži u istom ljudskom umu. Novalisov, odnosno naš plavi cvijet ne nalazimo na svom noćnom ormariću samo zato što automatski okrenemo mentalnu sklopku na kojoj piše; budnost čime prekidamo kanal sa svijetom imaginacije koji nam želi toliko toga ispričati.  Lovreković ne prekida taj kanal, iako cijelo vrijeme zadržava svjesnost o stanju budnoga uma. Jedino tako može tražiti odgovore na neka etička univerzalna pitanja, jer istina se nalazi kako u umu, tako i u stvarima.

„Ljepota tame iskazala se stvarajući legende, priče, pa i istine naposljetku. S vremenom je uspjela dokazati kako su vjerovanja o pobjedi svjetla ipak samo utopija čijom se definicijom pokušavaju poslužiti oni koji nisu niti vrijedni topline svjetlosti u koju vjeruju. Razmočeni, kao papir u mrvici vode, usamljenici na suncu, utopljenici u tami, pokušavaju dokazati kako upravo oni vode ovaj svijet, poznaju sva moralna pravila i kane sve žive jednom usmjeriti ka Sinu, onome za kojega vjeruju da poznaje patnju, onome kojemu možda i pripadamo, jer patio je svojim tijelom zbog sviju nas, grešnika, kažu.

/Izbjeljivač/

Kako bi nas uvukao u svijet koji možda ne želimo upoznati, Mario Lovreković koristi moćno oružje; svoj stil pripovijedanja koji je vrlo blizak magijskom realizmu, onom koji pripada fantaziji, ali ne i fantastici. Uvjerljiv je, ne samo zbog činjenice da piše u Ich – formi, pa su sve priče ove zbirke iskazane kao vlastiti doživljaj, već zato što mu je naracija lagana, živa, vizualno dojmljiva. Kako bismo lakše prihvatili tamnu stranu užasa, autor nas kroz sadržaj vodi jezikom koji je blago začinjen poetskim načinom izražavanja, pažljivo doziranim, baš onoliko koliko treba da se gorak napitak ispije s užitkom čitanja.

Marija Juračić,prof.

 

 Broj stranica: 767
Uvez: MEKI
Jezik: HRVATSKI
Godina izdanja: 1015.
Izdavač: GKČ PETRINJA
Biblioteka:
Potkategorija:
Dimenzije: 21X14,5
Stanje: RABLJENO
Napomena:
ISBN: 978-953-57276-1-3
Ime autora: MARIO LOVREKOVIĆ