kaotično zvoni,

zveketom lupa,

rušenjem lomi,

(kroz moj um),

IKADA…

Osjećam se pokojnim,

zaboravljenim…

Za tvoje sjećanje,

tvojem sada, NIKADA…

Uzaludne su sve moje nade.

Prozor, za koji sam mislio

da se meni otvorio,

bila je samo pukotina,

za napuknut NIKADA.

Bio je otkrivajući kamen,

hladno-teškog barikadiranja,

osuđujući moje srce

na ovo NIKADA,

od tebe…

Ne, ne nedostaješ mi više,

jer dom treba više.

Domu je potrebna nada,

koja će ponovno zapaliti

vatru na ognjištu,

plamenom…

Od tebe!

Ne pitajući;

Jesi li samo ikada

bila moje NIKADA?