Pogledaj  tamo

gdje prva pjesma leži na polici…

Reci mi, koliko je vreemena prošlo

od zadnjeg našeg čitanja?

Želiš li da dođem k tebi,

da s tvojih ramena

raširim pokrivač,

i pročitam svaku našu riječ?

.

Vjeruj mi, znam kako…

Čitao sam poeziju tebe prije tebe.

Trebam ti otkopčati bluzu,

dolje na stranici ljubavne pjesme

i čitati tiho i polako,

ljubeći tvoje imenice,

dok se ne učvrste.

Proći vrškom svog prsta

preko svake linije,

tjerajući glagole drhtati

na stranicama tvoje kože svilene…

.

Da, znam i nešto o intonaciji.

Čitat ću te od vrha do dna,

onda, kad dođem do zadnjeg retka,

trudničku stanku ću koristiti,

oči će ti se prevrnuti,

ruke čvrsto plahtu stegnuti

i leđa bit će ti zakrivljena.

.

Naši nožni prsti

sve stranice će svijati,

dok stižemo do zadnjeg

znaka interpunkcijskog.

.

⎯ Ali ne, neću te ponovno čitati.

Umjesto toga, ja ću ovdje samo stajati.

I neka ti mene želiš…

Samo ću zamisliti,

kako bi bilo,

kad bi svaka tvoja linija

bila kao ponuda tamnog vina,

s južnih obronaka iznad mora,

a poljupci od crvenog ruža…

Tvoja ruka na mom potiljku…

Moja ruka na tvojoj kralježnici…

I miris tvoje kože…

.

Fantazija je uvijek savršena!

.

Vidiš prijateljice, mene uplašena,

otuda dolazi misao moja,

o savršenoj pjesmi života…

Pjesmi kojoj nema nikad kraja…

.

Pričao sam ti, davno, tada.

A ti, zaboravila…