baki Katarini Scherrer Turčić (1905-1998)

Pamtim njene oči zelenoplave
poput čežnje dravskih daljina
skidala nije maramu s glave
dok pržila bi žega i tišina.

Iz daljine vidljiva crna silueta
s motikom u žuljavim rukama
bijaše dio zemljanog svijeta
nikad kletve na njenim usnama.

Prođoše u tuđini težačke godine
al’ nju je prožimala jaka volja
da će se vratiti u te divljine
u svoja zelena mirisna polja.

Neutješno bdijući noćima
katkada bi se jecajem oglasila
Drava bi potekla zornim očima
i krikom bijela jutra orosila.

Lice joj postade izbrazdano
kao žedna zemlja koja ne miriše
i zadrhtala bi ponekad nenadano
poput klasja što vjetar ga njiše.