U zapovjednoj bazi insektoida, na uzvišenju kod Svete Nedelje, vladala je potpuna tišina. Tek tu i tamo mogle su se čuti taktičke zapovijedi izdavane potištenim kuririma. Ovi bi zatim, pognutih glava, odlazili na izvršenje. Khaadeh je, unatoč svim neslaganjima, suosjećajno promatrao Goonsaaha. Razumio je njegovu bol. “Znaš li gdje je Zeeah?” tiho ga je upitao. Nakon trenutka napete šutnje Goonsaah je nervozno odgovorio: “Ja sam krenuo odmah poslije tebe. Princeza je, zajedno s Tagenom i zaštitnim vodovima, ostala u bazi. Ni oni se još nisu vratili.

Poslat ću desetinu vespoida, ukoliko želiš.” “Ne treba… otići ću sam”, otklonio je ponudu Khaadeh, sad već vidno zabrinut. Posve sâm, odmah je poletio prema poprištu jutrošnje bitke. Otvorio je masivni poklopac ulaza u centralni bunker. Morao ga je gurnuti ramenom, kako bi prokrčio prostor prekriven isprepletenim mrtvim tijelima. Obuzela ga je neopisiva jeza. Vrata su se napokon posve otvorila. Prvo što je ugledao bila je krv, bujica zelenkasto-ruzičaste krvi. “Zeeah, draga!” uspaničeno je povikao. Onda je začuo uzdah. Odmah ga je prepoznao. Ugledao ju je gdje – praznog pogleda i opuštenih ruku – sjedi na podu, leđima oslonjena o masivnu nogu stola komande. Krvarila je iz brojnih rana. Oko nje, po podu, bili su razasuti udovi njenog dragocjenog tijela: krila, ticala… “Drži se, Zeeah”, doletio je Khaadeh k svojoj princezi. Pridignuo ju je i privio uz svoje tijelo. Nije bila pri svijesti. Samo je buncala, u samrtnim mukama. Ljubio joj je krvlju prekriveno lice, grcajući: “Draga moja, sve će biti dobro… idemo kući.” Njezino izmučeno tijelo potpuno se opustilo. Grčevi patnje i bola kao da su iščeznuli. U jednom trenutku učinilo mu se da joj je licem preletio blag smiješak. Položio ju je na stol, ridajući i proklinjući. Visoko uzdignutih ruku, nekontrolirano je zaurlao: “Smetalo ti je njezino insektno biće… ti… prokleti…” Nemoćno je spuznuo kraj stola i ostao tako klečati, ljubeći njenu sićušnu, hladnu ruku. Izvana su doprli zvukovi metalnih gusjenica. I dalje je mirovao. Nije mogao pronaći snage da se od nje odvoji. Iznenada, kao da se prenuo iz sna, skočio je na noge i promrmljao: “Lako je umrijeti, ali tko će tad tebe, Zeeah, osvetiti!?” Poput vihora je izletio iz baze, iznenadivši oklopljenu patrolu. Dok je jezdio prema sjeveru, osjećao je kako mu se meci zabijaju u tijelo. Jedan… pa drugi… pa još jedan. Nije ga boljelo. Bilo mu je svejedno.

 

…

Dan se približavao kraju. Kotači terenskog vozila strpljivo su svladavali strme uspone, uklizavajući u pukotine koje je voda izdubila u stijeni. Trebalo je još samo ispenjati ovaj uspon i proći kroz uski kanjon koji se pružao slijeva pa zatim uklizati u tihu dolinicu, prostrtu u podnožju brijega. Zrak je bio užaren i gust. Stijene su im titrale pred očima. Mirisalo je na oluju. “Tamo ćemo se zaustaviti i malo predahnuti, a onda ćemo, zastrti zaštitom tame, nastaviti na jug… prema Zadru”, teško gutajući, jedva je izgovarala Morina. “Vjerojatno smo provaljeni negdje na razini Vakuole”, naglas je razmišljala Koviljka. “Možda… nikad nećemo saznati.” “Morat ćemo biti oprezni kad budemo kontaktirali našu vezu u Jaderi, ali nema nam druge. To je jedino što imamo u ovom trenutku”, odvratio je Krunoslav. “Prvo moramo razmisliti o tome, kako ćemo se uvući u mjehur”, nastavila je Koviljka. “To prepustite meni”, samouvjereno se oglasio Mariofil. “To prepustite meni”, oponašao ga je Damir, gurkajući ostale laktovima, uz ironičan osmijeh. “Dobro, Mariofile… to ćemo prepustiti tebi”, zaključio je Krunoslav. Upravo su bili zamicali posljednjom krivinom kad im se na putu ispriječio divovski pauk. Bio je velik poput kuće. Morina je nagonski pritisnula pedalu gasa i projurila izmedju nogu gigantske nemani. Sad su već bili izašli iz kanjona i ujurili u otvoren prostor doline. Bilo je to idealno mjesto za zasjedu. Trebali su biti oprezniji. S obiju strana prema njima su se istovremeno sjurili brojni arachneoidi, pucajući iz pušaka, uz opako šištanje. Terenac je jedva izmicao potjeri. Izgledalo je kao da će ga svakog trenutka preplaviti bujica dlakavih tijela. Morina je uputila vozilo prema drvenom mostiću. Šumarak slijeva zaustavit će barem jedno krilo neprijatelja, a plitki će potočić usporiti ostale. Grešku su shvatili tek kad su se dokopali mosta. Iza šumarka, u zasjedi, čekala je nova grupa paučnjaka. Doskočivši vozilom na tlo, Morina je naglo zakočila. Terenac se, brundajući, zanio i zabalansirao na rubovima kotača. Nakon toga je ostao stajati, prevrnut na bok. Bili su u potpunom okruženju, očekujući najgore.

Širok mlaz plamena palacnuo je dolinom, pržeći sve pred sobom. Pridružilo mu se štektanje puškomitraljeza pa onda i prasak topovske granate. Crno-žuti oklopljeni transporter polako je krčio svoj put medju gomilom arachneoidskih tijela. Krckalo je i pucketalo spaljeno i smrvljeno insektno tkivo. Kad je vozilo doprlo do prevrnutog terenca, šašavi je smežurani starac, smijući se kao luđak, povikao s komandne kupole: “Ulazite odmah! Ili biste radije ostali?! Hiii-hi-hi!” Jedan po jedan uspinjali su se na visoki transporter. Grgur im je držao odstupnicu, podržavajući njihovo izvlačenje žestokom mitraljeskom vatrom. Nekoliko insektoida u međuvremenu se uspjelo uspeti na bokove vozila. “Jesmo li svi na broju” urlao je Admiral. “Poručniče, zatvarajte kupolu!” “Razumijem, Admirale”, izvršavao je naređenje Juraj. “Sad… peri!” nastavio je zapovjednik. Na tu naredbu Grgur je počeo okretati niz poluga. Vanjska oplata vozila pretvorila se u divovski tuš. Špricalo je i štrcalo u svim smjerovima. Insektoidi koji su se popeli na transporter kao muhe su popadali na tlo. Isto se dogodilo i s onima koji su se nalazili u okolici vozila. Kutije pričvršćene za oplatu vozila odskočile su iz svojih sjedišta i otkotrljale se po desetak metara u suprotnim smjerovima. Raspuknule su se, nestajući u oblacima bijelog praha. Insektoidi su, poput pijanaca, bauljali i krkljali, izbacujući utrobe na spaljeno tlo.

Zabrinut razvojem događaja, general Faahoon je, stojeći na rubu šumarka, pozivao rijetke preživjele na povlačenje. Koliko su brže mogli, omamljeni insektoidi su krenuli prema potočiću. Otrovni žuto-crni transporter ustremio se prema njima. Na putu mu se ispriječio čuvar kanjona, divovski pauk-krstaš. Prijeteći, visoko je uzdignuo svoj poput zida širok glavopršnjak. Glasno šišteći, približavao se progoniteljima. Užareni zrak prezrelog ljetnog dana zaparao je rezak prasak, praćen zaglušnim zviždukom. Projektil zemlja-zrak nije mogao promašiti cilj iz ovako velike blizine. Posred prsa pogođena, divovska se neman rasplinula, sipajući svoje udove po okolnom drveću i stijenju. Bjegunci su dotle stigli umaknuti tek do ulaza u kanjon. Odstupnicu svojoj razorenoj vojsci držao je general araneoida. Na njegovom zatku, kao u kakvom konjskom sedlu, jahala je Tagena. Pripijena uz široka Faahoonova pleća, sicušna se djevojka gotovo izgubila u gustoj mužjačkoj grivi. Obazirući se, užasnuta je shvatila da ih neprijatelj prebrzo sustiže. Nije bilo uzmaka. “Brzo, svi u onu pecinu!” Znala je da to nije nikakav zaklon, ali boljega nije bilo. “Tamo… zavukli su se u onu rupu”, vikao je Grgur s kupole. Oklopljeni transporter polako je prišao ulazu u spilju. Sunuo je trak plamena.

…

Otupjelih čula, osjaćajući u grlu gorak okus užarenog hitina, razmicala je nagorjela tijela i izvlačila se iz pecine. Posljednje čega se Tagena sjećala bio je munjevit skok vjernog zaštitnika Faahoona. Lojalni je vojnik voljenu vladaricu u potpunosti prekrio svojim divovskim tijelom, spašavajući je od sigurne smrti u plamenom infernu. Još nešto joj se duboko usjeklo u humanoidnu podsvijest. Bilo je to iscereno lice čovjeka, skriveno iza cijevi bacača plamena. Uronila je u vodu, izlazući tijelo svježini potočića. Zatim je polako krenula… vođena tragovima kotača.

…

Sjedili su u foteljama i pili rashlađene sokove, još uvijek ne vjerujući da su živi. Na zaslonu su pratili posljednje trenutke potjere i egzekuciju. Ovako, s distance, izgledalo je nalik loše režiranom akcijskom filmu. Nije ih se pretjerano dojmilo. “Što misliš, Kruno… jesu li ovi ovdje jedni od… onih?” tiho je upitala Morina. “Nesumnjivo”, odgovorio je. “Ali nemaj straha. Da su nam htjeli nauditi, davno nas ne bi bilo”, tješio ju je… nju i sebe. U taj čas iz odjeljka u pozadini utrobe vozila izađe naočit svjetloput muškarac, duge vrane kose. Dok je zatvarao pneumatska vrata, u prostoriju je dopro neobičan zvuk. “Što to imate tamo?” iznenađeno je upitala Koviljka. “Mačku… iskonsku nekloniranu mačku”, mirno je odgovorio vojnik. “Mogu li je pomaziti?” nastavila je Koviljka. “Ne”, bezlično je odgovorio, izlazeći kroz prednja vrata. “Vrlo su ljubazni”, iznervirano je komentirao Damir. “Samo mirno, momče”, oštro ga je upozorio Krunoslav. “Nemoj zaboraviti gdje se nalaziš.” Uto u prostoriju nahrupi vižljasti starac. “Sve u redu? Ugodno ste se smjestili? Nedostaje li vam što? Sad ćemo mi. Poručniče”, zazvao je. “Ma ne, ništa nam ne nedostaje. Hvala vam najljepša, gospodine Admirale”, branio se Krunoslav. “Onda… kamo smo se zaputili”, upita zatim starac. “U Jaderu“, uskoči Koviljka. “Jaderu!? O, pa vi ste uistinu hrabri… s tim dzipićem. Ne znate li da je čitavo ovo područje ratna zona? I ne samo središnja Hrvatska”, nastavi Admiral. “Čuli ste, poručniče… odvest ćemo, dakle, gospodu do Zadra”, obratio se potom upravo pridošlom Jurju. “To nam je, ionako, usput.” “Razumijem, Admirale”, salutirao je ovaj pa izašao. “Vi se, lijepo, raspremite. Gospodin poručnik će vam organizirati separee za noćenje, kao i tuš-kabinu. Budući da se spušta noć, ovdje ćemo se utaboriti. Dobro se odmorite jer nas sutra očekuje naporan put. Želim vam laku i ugodnu noć… gospođe i gospodo”, istresao je starac, uz dubok, staromodan naklon pa zatim nestao u stražnjem odjeljku vozila, ostavljajući ih potpuno zbunjenima. “Ovi se ponašaju kao da smo u otmjenom hotelu, s uplaćenim all inclusive“, čudila se Koviljka. “Bilo bi skroz slatko, kad ne bi bilo skroz uvrnuto”, složila se Morina. Mariofil ih je promatrao i blago se smiješio. Stjecao se dojam da se čovjek izvrsno zabavlja. “Što je – tu je”, fatalistički je zaključio Krunoslav, pripremajući se za spavanje. Ostali su mu se šutke pridružili. Samo je Damir nešto nabrušeno mrmljao.

Osamnaesto poglavlje

Magoorr je stajao na vrhu kamene kupole “Lisinskog”. Njegova lavovska figura se jasno ocrtavala na olovnom sivilu sutonskog nebosklona. Ponosno se okretao na sve četiri strane svijeta. “Tko je sad provincijalac?” prezirno je frknuo pa zatim dodao: “Ako si jučer bio spreman izdati vlastitog brata, zašto sutra ne bi izdao mene!?” Na njegovim širokim leđima nestašno se igrao ljubimac-nasljednik. “Vidiš, sine… sve će ovo jednog dana biti tvoje”, bahato mu je rekao otac. Nije bio svjestan, koliko je puta ova rečenica bila izrčena tijekom vjekova krvave Zemljine povijesti. Mladunca to, razumije se, uopće nije zanimalo. Bilo mu je do toga stalo, uostalom, koliko i do lanjskog snijega. Upravo je izvodio jedan složeni kovrtljaj. Izgubivši ravnotežu, kliznuvši po usjajenoj dlaci, spuznuo je očevim bokom, zarivajući mu – kako bi se održao – oštre kandžice duboko u kozu. Otac-vladar je na to pedagoški-smrtonosno riknuo, a nestaško se pokrio po ušima, skutrivši se na podu kamene kupole.

Devetnaesto poglavlje

Ugledao ju je u sumračju, na raskrižju šumskih puteljaka. Bila je prema njemu okrenuta stražnjim poluprofilom. Onako neodlučna, ljupka i nezaštićena odmah je u Grguru pobudila neodoljiv poriv mužjaka-zaštitnika. Usmjerila je prema njemu svoju kratko ošišanu crnpurastu glavicu: “Kojim putem… vojniče?” Nije se doimala pretjerano iznenađenom kad ga je ugledala. On na to nije obratio pozornost. Bio je već isuviše uhvaćen u ljepljivu paučju mrežu. Njena tanka silikonska bretelica je spuznula niz rame, napol otkrivajući mliječnobijelu put djevojačkih prsa. Navrla mu je krv u glavu. U njezinim očima je tražio pristanak i… našao ga je. Grgura nitko nije upozorio na rizike pri parenju sa ženkom “crne udovice”. A i da jest, vjerojatno mu ni to baš ne bi puno pomoglo, iz barem dva očigledna razloga.

…

Kad ga je Juraj pri uobičajeno jutarnjem patroliranju pronašao, Grgurevo je tijelo – u lokvi prljave vode – već bilo plavo i napuhnuto od smrtonosnog otrova. Ležao je na trbuhu, nisko spuštenih hlača. Vojnička košulja – koja mu je sezala sve do koljena – bila je u visini lumbalnih kralježaka probijena i razderana, otkrivajući dvije duboke ubodne rane. “Kao da si znao”, promrmljao je Juraj, bacajući velik kamen prema onome što je nekad bilo Grga. Gomila sičušnih glodavaca-lješinara razbježala se – tek toliko koliko je bilo neophodno – formirajući oko tijela pravilnu kružnu čistinu, onako kako bi se nekad roj buha udaljio od mrtve vjeverice. Juraj se dao na posao. Prvo je iz torbice izvadio sterilnu gazu i pošpricao je sprejom. Zatim je na lijevu ruku navukao dugačku silikonsku rukavicu. Prekrivši lice gazom, prišao je mrtvom tijelu. Zavukao je rukavicom zaštićenu ruku duboko u Grgurevo truplo, pozorno pretražujući unutrašnjost. Zastao je. Bilo je očito da je pronašao ono što je tražio. Polako je izvukao ruku, držeći među prstima prozirnu staklenu kuglicu. Odmaknuo se od lješine i obrisao špekulu gazom. Izgledala je neoštećeno. Podigao ju je prema, od noćne oluje još uvijek nemoćnom, krugu jutarnjeg sunca i zadovoljno se nasmiješio. “Možda ćemo se opet sresti u nekom drugom životu… brate po oružju.” Nježno je odložio kuglicu, zajedno s gazom i rukavicom, u plastičnu vrecćicu. Zavario ju je upaljačem pa nastavio jutarnju patrolu. Sitni su glodavci istog trena nastavili svoj odvratni pir.

…

Neočekivano brzo su napredovali utabanim nizinskim putem prema jugu. Noćašnje olujno nevrijeme obilno je natopilo tlo, tako da ih nije pratio uobićajen oblak prašine. U nedostatku obaveza zabavljali su se… kako je tko znao i umio. Koviljka je – izvaljena u udobnoj fotelji, s rukama pod glavom -promatrala stvarni odraz neba na plafonskom zaslonu vozila. Odmarala je oči na ujednačenoj modrini koju je tek na izbijeljenom rubu obzora ukrašavao niz srebrnih ovčica cirusa. Kao protutezu, na suprotnoj strani neba, jedan je usamljeni stratus razvukao svoj poluprozirni pramen blještave bijele vate. Mariofil je, s naočalama navrh nešto manje natečenog nosa, usredotočeno čitao tekst koji mu je Damir “izdrukao” iz računala. “Prema De Saussireovoj di… hoto… miji langue je, za razliku od parolea…” , sricala je iza njegovih leđa Morina, mršteći čelo od mentalnog napora. “Isuse, Mario… kako to možeš čitati!?” On je nešto nerazumljivo promrmljao pa nastavio proučavati tekst, s izrazom lica djeteta koje je dobilo željenu igračku. Dok je Krunoslav drijemao u svom separeu, Damir je munjevitom brzinom, nečujnim pokretima prstiju, prebirao po hologramskom odrazu virtualne tipkovnice računala. Odsutno je uzdisao: “Ti vraga, što su dečki opremljeni!” Na trenutak je zastao, a onda povikao: “Hej, škvadro… pogledajte što sam upravo ulovio!” Svi su priskočili računalu, čitajući iza njegovih leđa tekst na zaslonu: “Jastreb gnijezdu… Crvici ušli u kukuljicu… Gmizu dolje…” “Ti vladini agenti imaju maštu za ku…” zagrcnuo se Damir, osjećajući na leđima rendgenski Koviljkin pogled. Gotovo da je mogao vidjeti sjenu organa vlastitog abdomena na odrazu površine ekrana ispred sebe. “Grc… za ku… hare hotela zblj-kategorije”, završio je, glumeći nehaj. A onda je nezaustavljivo nastavio, uvaljujući se sve dublje: “Zašto se jadnom ne bi, na primjer, afrička dvodihalica javljala pustinjskom skočimišu, a ne uvijek te herojske ptičurine!?” Potpuna tišina potvrdila je neuspjeh njegovog jadnog pokušaja. “Dat ću im ja crve… vucibatine jedne”, graknula je Morina hineći uvrijeđenost, ne bi li svrnula pozornost s Damirove nevolje. “Pogledajte ovamo”, zaćuli su iza sebe miran Admiralov glas. Kad su se okrenuli, na zaslonu su ugledali prikaz brdovitog terena snimljen kamerom za noćno snimanje. Na tamnoj sjenovitoj pozadini – pripijeni uz rubove stijena – jasno su se ocrtavali grimizni likovi vojnika. “Ovo su naše kamere uhvatile noćas. Imamo ih u vidu”, zaključio je starac. U nastavku putovanja svatko je mislio svoje misli i brinuo svoje brige. Kad su se, potkraj dana, približili završetku šumovitog područja, izašli su iz vozila i uživo se uvjerili u ono što ih čeka na čistini. Očekivao ih je gradić Otočac – začudo sasvim dobro očuvan – kojeg je napola dijelila duboka rijeka. Na mecima prošupljenoj zahrđaloj ploči pisalo je “Gacka”. Lijeno protječući kroz široku dolinu, rijeka se svijala, čineći široke meandre. Put je dalje vodio po razrovanoj granitnoj kaldrmi. To nije predstavljalo problem. Ono što jest predstavljalo problem bili su nepregledni nizovi šatora, što su se prostirali lijevo i desno od grada, zauzimajući čitavu dolinu. Bilo ih je na stotine. “Pa to je čitava armija insektoida”, zgranuto je izustio Krunoslav. “Jučer su na radiju upozoravali na pojačanu subverzivnu aktivnost u vanjskom svijetu, osobito na teritoriju hrvatskog juga”, dodao je Mariofil. “Nema nam druge nego… kroz njih”, zaključio je Admiral. “Pričekat ćemo da se smrači.”