Kolovoz porok prosinca

krije se u trenutku,

a ja prodajem sve za „minimalac“ života.

Sreću mijenjam

tučenim vrhnjem u stepki

kako bih maslom premazala

prošlost.

 

Klizim kao izgubljeni vagabundo

(dodaj mu broj 5)

uranjam u konobu posoljenih misli

za užitak nepcu

možda i tijelu

ako ga ne rasparaju kao staru krpu

izgorjelu na rubu furune.

 

Ni ovaj puta me nema

kao što nema

papirnatih novčanica za lemuzinu

već krajcare broje oči željne svega.

 

Opet ponavljam, po ne znam koji puta,

vjeruj,

ne vidim te u paviljonu mrka pogleda,

izgubljenih misli

sa onim istim strahom

prepolovljenim na pola.

 

Svoj dio sam davno uzela,

a ti,

sa svojim čini što te volja.