Stojim na pustoj stanici
vlakovi dolaze i odlaze,
vrijeme na kolosijeku čekanja
na sporedan kolosijek gurnuto.

Vlakovima kao da prolaze
sve uzaludom potrošene godine,
svo vrijeme plakanja i beznađa.

Otupjela zurim u vagone prošlosti
i niti jedan  ne želim zaustaviti
da na trenutak zastane na stanici.

Neka prolaze, neka se u magli izgube
bez njih stanica s nadom da ostane
za neke nove vagone radosti
zrelih godina i svagdanjih zrnaca ljubavi,
za neka bolja jutarnja buđenja
jer već je kasno za duga čekanja.

Štefica Vanjek-Štefi