Ta su ljeta bila drukčija, moja ljeta slavonska, moji mirisi sela usred ravnice gdje se prašina kovitlala zrakom iza svakog konjskog kopita. Ta su ljeta bila puna strepnje i molitve kada bi se oblaci od Mađarske ili iz „babinog kuta“ počeli skupljati mrmljajući, a na poljima su se ljuljale zlatne glave žitorodne tik pred žetvu. Otata bi moj stalno šiltericu gužvao u žuljevitim rukama skidajućʼ je s mokrog čela obrisao bi čelo i bradu pa je opet na glavu stavio, a sve u nebo gledajući i onako ispod gustih brkova mrmljao; kako će biti svašta. A onda bi zabrenčala crkvena zvona i dugo bi zvonar zvonio i zvuk se razlijegao ravnicom dižući se prema oblacima. Govorili si stari ljudi kako zvuk oblake razbija pa su tako čuvali polja svoja i voćnjake, i vinograde, i bašče od leda. Strepnja se mogla osjetiti kao da je od jedne do druge kuće povezano sve nevidljivim konopcima. Na brzinu se marva sa paše vraćala i sve po dvorištima pospremalo jer digne li se vjetrušina letjet će po svem selu sve što u štagalj nije ugurano.

A onda se čekalo, napeto se čekalo. Omama bi krunicu kroz prste prebirala i na mađarskom šapćući molila jer toliko je žuljeva u tim rukama od motike, vila i zemlje da bi suza kanula ako bi se samo ljetni pljusak spustio. Neki spokoj se osjetio kao kada iza nedjeljnog ručka buhtli na stol dođu jer eto mimoišlo ih, a sve zbog zvonara i crkvenih zvona što su brenčala sve dok pljusak nije stao.

Ta su ljeta, moja, slavonska bila posve drukčija.