Nagonski razmišljam

o degeneraciji

kolektivne vjerske pragme

uzbuđen mirisom

majčinih uskršnjih pogača.

Četvrtina lica natopljena

osamom jutarnje samoispovijedi,

ognjište mojih prepona

izlučevina je lingvalne prohibicije.

Posežem za antipoezijom

zrnastog pjesnika,

hoće li u primarnoj gustoći

evoluirati glineni ugrušak

inkarnirane krvi?

Dostupan

u digitalnom ukazanju

i analognom snošaju,

zbog poligamije uma

bivam osuđen na kapitalnu pasiju.

Gospodine,

dopustio sam si

da Te vidim

kao odgovor

u retorici postanka.

Sada sam zanijekan

od vlastite orgazmičnosti,

prokreativan jedino

u nespolnoj kopulaciji.

 

Zato kažem:

Mrak si svoj ostavljam

iza vjeđe brata Sunca,

kada progleda

duboko zlato da zakrvi.