Još uvijek ne znam dalje od doviđenja

jer dana mi je  tuga koja ne hlapi

kako pobjeći od lijepog priviđenja

u haljini satkanoj od kišnih kapi.

 

A sretoh je u običnoj šetnji gradom

kako zanosno ispod neba leluja

da joj osmijeh nisam ukrao kradom

ne bi bilo sjetnih pjesama slavuja.

 

 Još uvijek nju ispraćam u sutonu

na kraju ulice stvari krenu krivo

njene oči tu u njegove utonu

taj me bezdan ispljune u jutro sivo.