Na obali neba

Teško mi je kad se sjećam

svojih drugova koji su se razišli

kao stranci poslije ljubavi

namjerno ili slučajno

i ništa nije ostalo iza njih

A noćas  se, odjednom, sjetim

kiše koja je padala, neumorno, tog popodneva

i moje ruke koja je ostala nekoliko minuta

ispod tvog mantila bež boje

Vozovi su prolazili

godine se kotrljale po trotoarima

derviši swinga, u modrim kaftanima,

plesali po mokroj kaldrmi

a mi smo stajali na obali neba

sluteći bijedu godina koje dolaze

Zato ti kažem

Idi sad  moja draga,

to je najbolje za tebe,

jer ne možemo zajedno letjeti

preko neba

Takva mi je narav

I ako nekad

u nekoj dosadnoj kiši

prepoznaš tragove ljubavi koje su prošle

kroz ovu ulicu

nemoj, zbog probuđene nježnosti,

odati našu malu tajnu

koju skrivamo

kao dijete ruke umazane slatkom

Jer onda nam ona ništa neće značiti

i vratit ćemo se na početak naše tuge

koja lebdi, sve ove godine,

kao list nošen vjetrom neke davne jeseni

Raspoređujem riječi ove pjesme

koja će te čekati

kao ruža na slici

što prodaje se u radnji staklara

na sunčanoj strani ulice

sve do onog dana

kada će nepoznati pjesnik

probuđen uspavankom

dopisati stih:

Neka svi koji se vole

budu zajedno

7 komentara za "Na obali neba"

  1. Jim Corbet
    16/03/2012 at 10:23 pm Permalink

    Predivna pjesma,mogao bih više toga izdvojiti kao posebno lijepo ali kraj mi je najljepši

    dopisati stih:
    Neka svi koji se vole
    budu zajedno
    Predivno za kraj,pozdrav Sumiko, pjesme su ti predivne.

  2. julija
    16/03/2012 at 10:27 pm Permalink

    Vozovi su prolazili
    godine se kotrljale po trotoarima
    derviši swinga, u modrim kaftanima,
    plesali po mokroj kaldrmi
    I ostala su sjećanja na jednu ljubav koja je morala otići tim vtakovima, koju je moralo prekriti to kotrljajuće vrijeme, ali koja traje u mislima, u stihovima. Sumiko, tvoji su stihovi tako nježni kao da miluju čitatelja, a diraju mu srce neobičnom ljepotom.
    Lijep je okvir za sjećanje ta kiša koja pada po trotoarima i u tebi, ti derviši u modrim kaftanima, ta kaldrma koja nosi tragove prošlosti, koja je upila misao pjesnika. I ljubav. Velika, nesretna, skrivena ljubav koja mami suzu na oko čitatelja, koja živi sama u sebi i od sebe. 🙂

  3. shadea
    16/03/2012 at 10:38 pm Permalink

    Fascinirajuće su tvoje pjesme dragi Sumiko!Čitajući tvoje stihove imam osjećaj da prolazim kroz čistu mirnoću svijeta i svemira…
    Topao pozdrav i mirnu noć ti želim! 🙂

  4. Marko Grubesic
    16/03/2012 at 10:50 pm Permalink

    Odlicna pjesma Sumiko.Od prvog do zadnjeg stiha.
    Laku noc!

  5. songfordead
    17/03/2012 at 3:38 am Permalink

    lijepa pjesma

    i moje ruke koja je ostala nekoliko minuta
    ispod tvog mantila bež boje

    jutro
    sfd

  6. faiza
    17/03/2012 at 4:08 pm Permalink

    oduševljava tvoj način pisanja i ovo prisjećanje sa fantastičnim krajem:))
    pozdrav Sumiko

  7. boba grljusic
    17/03/2012 at 8:37 pm Permalink

    Ova je pjesma puna kao ples derviša!!!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.