Negdje u tišini ledenog kalupa

kao da nešto na trenutak zalupa

i razliju se kapi crvene boje

u snijegu gdje počiva  srce moje.

 

A mogli smo drveniti u duetu

na klupi  (srećom)  nepotrebnoj svijetu

i biti sami , ukipljeni od sreće

što nas nitko ne zna , što nas nitko neće.

 

Mogli smo ostati utočište ptica

da nam kljucaju inje s trepavica

pa s dlanova piju kišna proljeća

mogli smo tako lako kroz stoljeća.

 

Negdje u tišini ledenog kalupa

kao da nešto na trenutak zalupa

to se samo u mojim njedrima skrila

zaboravljena ptica ranjenog krila.