Ne šetajte više sjene
mojim poljima suncokreta,
ne njišite glave zlatne
od tereta mogle bi pasti
i u korov zaborava zarasti.
Ne putujte misli stazom
što kroz polje žuto vijuga
ne milujte sjetom više
uvenuti će suncokreti
bez ljubavi ko bez kiše.
Ne,  ne dam nikom suncokrete
jer život su mojim pjesmama,
krv su mojim napuklim mislima,
zlato su mojoj ljubavi
što glavu za uzbuđenjem okreće
tražeći tragove sreće.
Ne dam suncokrete nikom
samo gladnoj ptici rugalici
da sita se nahrani zrnjem
kada krenu jesenje kiše,
mojoj ljubavi i sjeti
da ne ruga se sita,
nikad više.