u beskonačne monologe  

ne ulazi

to vrtlog života odvaja svjetlost od

najtamnije tame

samo pusti i ne pitaj

 

danas se

tektonske ploče lome

ptice ne dišu

vjekovi zastaju u magli

ulične svjetiljke drhte

 

slutim nejake oči pune kiše

slutim bijeg bez povratka

 

čujem vapaje i korake

ne pitaj

dolaze li odlaze

ili ostaju

 

osjećam srce laneta kako se trza

pa utihne pa poskoči

pa ga nema

pa iznova razapne

nemoć u njemu

 

ne govori

ne pitaj zašto

samo se moli samnom.