Zapjevala je oluja pjesmu svoju

U crnom je došla poput tata

Plamenim rukama otvorila vrata

Razbudila uspavanu čežnju moju.

 

 

Gusta je kiša ugasila sunca sjaj

Bonaca mjesto prepustila valu

Gledao sam prema Bračkom kanalu

Sa horizonta je nestao drugi kraj.

 

Htio sam moru nešto reći

Zaigranom u zagrljaju oluje

Za tebe, ali ne čuje

Samo dvije riječi.

 

Da ih šapatom od vala do vala

Prenese do kraja svijeta pa i više

Čežnju ne mogu isprati kiše

Kao slova na pijesku morskoga žala.